Sara Rajaei / From an unknown destination to the rest of the world...

Sara Rajaei, umjetnica koja radi u mediju videa, i sama je poput „medija“, medija koji pamti i upija priče, medija kroz koji govore glasovi živih i glasovi preminulih. Vrlo često riječ je o davno zaboravljenim stanjima; zvukovima i riječima u njoj živo upisanima u obliku samih slika, „slikosjećanja.“ Radovi ove umjetnice u izložbeni prostor donose poetiku blisku onoj filmskoj. Koncizan pripovjedački ton njezinih video radova, obično prati visoko estetičan vizualni materijal, a sama scenografija u nekim je slučajevima pripremljena unaprijed. Eksperimentalnost radova nastaje procesom montaže, najčešće spajanjem „voice-overa“ s vizualnim materijalom bez nametnutih ograničenja. Procesu montaže pristupa se kao igri u kojoj će se ponekad pokazati da se scena snimljena za određeni dio teksta možda bolje uklapa na neko drugo mjesto. Ovakva vrsta video rada, vrlo bliska samome filmu, razvija se krajem 20. stoljeća nakon uzleta digitalne tehnologije koja donosi nove mogućnosti manipulacije materijalom te olakšava sam proces montaže. Umjetnici se sve više počinju koristiti postprodukcijskim efektima što u video-radove unosi procvat narativnosti. Jean-Christophe Royoux naziva te nove forme videa „filmom izložbe“ (“cinema of exhibition”), a Catherine Fowler je skovala termin „galerijski film“ („gallery film“).[1] Ovamo spadaju svjetska imena poput Matthewa Barneya, Pipilotti Rist, Doug Aitkena, Bill Viole itd., a i rad Sare Rajaei ulazi u tu skupinu.

Na izložbi u Dioklecijanovim podrumima izlažemo četiri različita rada, u tri različita vida istoimenog medija, s četiri različite strane svijeta i mentaliteta. Riječ je o najrecentnijoj video-instalaciji In the Gaze of Panoptes (2016.), kratkom filmu The Motel in the Well (2016.), video- instalaciji Objects of purely sentimental value (2010.) i kratkom dokumentarnom filmu (portretu) Shahrzad (2009.). Sva su četiri rada nadahnuta pričama i ljudima iz različitih zemalja, redom, iz Norveške, Hrvatske/Bosne i Hercegovine, Nizozemske i Irana, no opet svako od tih djela teži vlastitoj univerzalnosti. Otud i naslov izložbe From an unknown destination to the rest of the world… Rad In the gaze of Panoptes kontrapunktira mirnoću i akvarelnost norveškog krajolika sa životnom pričom koju u „voice- overu“ pripovijeda muški glas čovjeka koji je iz grada otišao živjeti u divljinu. Za razliku od većine radova ove umjetnice, ovdje je kamera statična, tako da velike projicirane slike krajolika, koje se vrlo sporo izmjenjuju, podsjećaju na (zidno) slikarstvo.[2] Monumentalnost velikih projekcija u izložbenim prostorima koja se pojavljuje  nakon 90-ih godina 20. stoljeća također je prenesena iz filmske umjetnosti a razvila se zahvaljujući dostupnosti novih tehnologija.[3]
Ostali izloženi radovi snimani su pokretnom kamerom koja je zaštitni znak Rajaeinih radova, no unatoč tomu svaki od njih specifičan je po pitanju forme i sadržaja. The Motel in the Well donosi klasičnu naraciju uz koju se sljubljuju različite slike. Priča je podijeljena na dva glasa, oca i kćer koji pripovijedaju priču o domovinskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i svome djetinjstvu. Iako film nije dokumentaran, lokacije na kojima je sniman vjerne su stvarnosti što mu daje svojevrsnu posebnost. Objects of purely sentimental value, jedini video rad bez teksta, srodan je radu The Motel in the Well jer je nastao kao site-specific video instalacija za kuću Frankendael u Amsterdamu. Rad je bio naručen i umjetnica se trebala baviti pričama ljudi koji su živjeli u toj zgradi. Ovdje Rajaei kombinira postojeći 8 mm film koji je snimio stanovnik Frankendaela u vrijeme i nakon 2. svjetskog rata, sa snimkama koje je naknadno snimila umjetnica. Shahrzad  jest, pak, portret iranske pjesnikinje Shahrzad Beheshti Mirmiran snimljen na vrlo polagan i suptilan način. Atmosfera filma oblikovana je tako da niti najmanjim detaljem ne ometa, ne izlazi iz ozračja ličnosti koju portretira.
Većinom se izloženi radovi bave ljudima koji ne pripadaju nikamo –  imigrantima, izbjeglicama, sanjarima…, te donose tek njihove priče, priče bez tijela, u napuštene interijere stvarnih lokacija motela i kuće (kao što je slučaj u Motel in the Well i Objects of purely sentimental value ), dok Shahrzad prikazuje živu osobu u interijeru njezina vlastita doma. In the gaze of Panoptes jest jedini sniman u eksterijeru, no i on ima svojevrsnu „dokumentarnu“ komponentu  jer je sama priča nastala kao kombinacija svjedočenja različitih stranaca koji danas žive u gradu Bergenu u Norveškoj.
From an unknown destination to the rest of the world…
Radovi Sare Rajaei pripovijedaju živim glasovima s različitih strana svijeta i ujedinjuju sve naše različitosti u snazi priče koja zaustavlja vrijeme i rasizam otvarajući pogled na prostranstva mogućnosti svijeta.

Neva Lukić

[1]                         [1] Balsom, Erika. Exhibiting Cinema in Contemporary Art, Amsterdam University Press, Amsterdam 2013, str. 12.

[2]                         [2] Balsom, Erika. Before the Cinematic Turn: Video projection in 1970s, u: Exhibiting the moving image (Francois Bovier and    Adeena Mey, JRP Ringier, Zurich 2015, str. 72.

[3]                         [3] Balsom, Erika. Exhibiting Cinema in Contemporary Art, Amsterdam University Press, Amsterdam 2013, str. 2.