Pagar Vanja / Šarene slike

Šarene slike Vanje Pagara

Struktura koja buja

Umjetnik Vanja Pagar fini je manipulator morfologijom likovnog govora i alkemičar sintakse jezičnih struktura. Umjetnik je to koji na sve ima konstruktivne i zdrave odgovore, nadasve pun angažmana i zanimanja za nove, recimo tako (mi što nam je vrijeme stalo), medije. Naoko, sve su to neki, barem što se slikarstva tiče, fini, gotovo neprimjetni pomaci kroz tematske zanimacije, vidljivi tek u prezenterskom prerasporedu. Ticat ćemo se i tek telegrafski tražiti niti poveznice za igrariju simpatično i logično naslovljenu Šarene slike. Ne, nisu te slike pale s Marsa, tek tako kao domišljatost inventivna i nemirna kreativca. Imaju one neku svoju genezu, razvojne planove i  teoretske postavke.

U srži svega kao da je genetski modificirani koloristički bipol Maljeviča, slavljen na prvim izložbama koji se vremenom umnažao. Par održivih odnosa boja iz pravokutnika zadatosti u međuvremenu se kotio i razmnožio da traži pokriće u stvarnoj slici, u prizorima iz života. No, valja apostrofirati kako ipak ništa nije slučajno, barem što se tiče postaja na trasi od dva obojena kvadratića do Šarenih slika. Kombinirali smo s Pagarom u igraonici za odrasle preslagujući male slike u veliku cjelinu. „Skidali s polica knjige“, jasno islikane, i tražili iste elemente potom u jedrilju i njegovim regatama, poštujući nadasve geometrijsku harmoniju kao prapočelo svega… Na koncu je ipak proradio slikar i zanemario ravnalo, odnosno letvicu kao pomagalo, pustio ruci da zapleše. Istina i ples imaju svoja pravila, koreografiju, linijski raspored kretanja, jer reda mora biti pa makar to bilo i u savršenom neredu. I opet čvrste linije povremeno naprave kordon da se masa ne rasprši, ne otme kontroli… Volim slike Pagarove i zbog notorne istine da mi ostavljaju slobodu raspredati o stanjima i raspoloženjima. To nije sračunato poskakivanje po valerima, koliko svjedočenje o stanju duha i raspoloženja, pa i austenitnoj korelaciji s gledateljem.

Možda će vam poput mene pasti na pamet Vivaldijeva Četiri godišnja doba, možda ćete ishitreno prepoznati splitsku Pjacu turistički raspojasanu i punu dobrodošlice. Moguće će ovi, poput mene, što gataju u svemu i svačemu, snimiti mikrostrukturu i prepoznati martenzitno gradbeno tkivo, igličaste kristale koji se tangiraju pod određenim kutovima. Imajte na umu, martenzitnu strukturu karakterizira najveći mogući volumen od svih čeličnih struktura. Ovo su slike koje bujaju!  Metalurzi bi upozorili, u isto vrijeme to su tvrde, a opet krhke strukture. Djelo i slikara tu vidim u neraskidivoj vezi! Raspoloženje umjetnika mjeri se Brinellima, a sve je posljedica termičke obrade, gdje je temperatura jedina varijabla. Vrijeme je tu zanemarivo i nebitno.

Igor Brešan