DK / Scotoma

• KATALOG IZLOŽBE ovdje

• FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje
• VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje
• VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje
• VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

___________________________

Kad shvatite da je pitanje postojanja ili nepostojanja nečeg ništa više doli stvar percepcije vlastitog uma, eksterno postojanje te stvari počnete smatrati nepostojećim i nenastajućim.[1]

Lankavatara Sutra, između 100 g. pr. n. e. i 100. g. n. e.[2]

Mozak je malen. Svemir je velik. Na koji način, ako uopće, čovjek, promatrač, utječe na promatrano? Je li svemir lišen sveukupnosti značajnog postojanja u odsutnosti uma? Je li on, u svojoj strukturi, određen uvjetom da iznjedri život i svijest? Ili je čovjek samo nevažna mrvica prašine u zabačenom kutku svemira? Ukratko, jesu li život i um irelevantni za strukturu svemira — ili su oni za nju presudni?[3]

John A. Wheeler, 1975.

Jedna od najkontroverznijih pretpostavki u kvantnoj teoriji jest ideja koja već dugo vremena podjednako okupira umove fizičara i filozofa i koja je oduvijek duboko ukorijenjena u ljudskom znanju, počevši od drevnih tekstova do postmoderne metafizike: naime, da promatrač samim činom promatranja sustvara promatranu stvarnost. Ovu je premisu najeksplicitnije izrazio američki fizičar i kozmolog John. A. Wheeler, jedan od posljednjih Einsteinovih učenika, koji ju je nazvao participativnim antropskim načelom: „Ne bismo mogli niti zamisliti svemir koji negdje i na neko vrijeme ne sadrži promatrače jer sami gradivni materijali svemira jesu ova djela promatračevog sudjelovanja. (…) Nijedan elementarni fenomen ne postaje fenomen dok ne postane promatrani (ili registrirani) fenomen.“[4]

DK koristi ovu pretpostavku za fokus Skotoma, izložbe koja je od samog začetka osmišljena da će se održati u Galeriji Jakopič. „Vjerujem da je fotografija participativna: da sam ja odgovoran za sve što uključim u fotografiju pošto informacije koje ona sadrži bivaju sačuvane za daljnje prijenose i buduće promatrače“.[5] DK veže ovu pretpostavku o neophodnosti promatračevog sudjelovanja — kreativnom potencijalu ljudske svijesti u procesu promatranja podjednako eksterne forme i istine same po sebi — sa skotomom: psihološkim fenomenom koji može značajno narušiti našu sposobnost gledanja. Skotom je točka u vidnom polju unutar koje je vid ili oštećen ili nepostojan. Može se manifestirati u obliku mraka, jake bjeline, zamagljenosti ili treperenja. DK ga poglavito koristi u figurativnom smislu, kako bi predstavio rupu u našoj percepciji, sposobnosti prepoznavanja i razumijevanju viđenog: drugim riječima, mentalni proces.

Skotom je točka koja neodoljivo vuče naš um da se fiksira na nju i time neizbježno uzrokuje našu nesposobnost gledanja šire slike. Međutim, širu se sliku i dalje može razumjeti usprkos tome što postoji slijepa točka u vidnom polju. Ovo je očita metafora društva u kojem naša pozornost neprestano biva privučena ka majušnim skotomima, koji su umjetno proizvedeni i eksterno programirani kako bi nas spriječili u percipiranju šire slike.

Nikog ne zanima o čemu ja ili itko drugi razmišlja. Samo nas zanima izgled, čak samopromocija. To je jedan dugačak kontinuum koji ne poznaje ni prošlost ni budućnost: samo neprestanu suvremenost u kojoj nikog više nije briga za činjenice. U ovom postčinjeničnom društvu u kojem ne postoji ništa drugo osim beznačajnih procesa, ciklus „Predosjećaj“ (Premonition) i njegovi razni podciklusi razvili su se prilično spontano. (Ovaj je naslov izvorno korišten za fotografije koje tvore ciklus „Zamračenje“ (Darkening), ali danas obuhvaća drugi ciklus ove izložbe u korist njezine koncepcije.) I rad mora biti spontan.[6]

Kada je DK izvorno izgovorio ove riječi, ciklus koji je predstavljen na trenutnoj izložbi tek se počinjao razvijati. One ga danas vraćaju na sami početak njegova putovanja i otkrivaju da teži ka jednom te istom cilju posljednje četiri godine: predstaviti vlastito iskustvo stvarnosti iznutra, bez truna želje za kritikom stanja svijeta, a koja je danas toliko rasprostranjena.

DK je uronio u proces duboke konceptualizacije — polazeći podjednako od znanstvenih otkrića i drevnih tradicija koje su mu poslužile kao referentne točke — tijekom kojeg je ujedno intenzivno fotografirao. Ishod je zapanjujući korpus fotografija, koje su snimljene u neposrednoj blizini njegovog studija. Iako su uvijek apstraktne i ne sadrže nikakve reference na sami motiv koji je fotografiran, slike su bremenite vizualnim elementima koji ne samo da intenziviraju estetski utisak već također služe kao moćni nosioci sadržaja kojeg umjetnik pokušava prenijeti. Fotografije su stvorene u specifičnom činu snimanja: činu kojeg se može tumačiti kao eksperiment u korištenju fotoaparata kako bi ga se u potpunosti podredilo ideji fotografa, što znači da fotoaparat više ne snima stvarnost, već namjesto toga laže u skladu s fotografovom paradigmom. Ova paradigma, uz sposobnost fotografa da nas transportira na druga mjesta, dopušta umjetniku da zaroni u vlastitu nutrinu bez potrebe za napuštanjem svoje trenutne mikrolokacije. Međutim, kao što se latinski izraz iter facio često koristi u smislu odlaska na putovanje, za DK-a, putovanje posredstvom fotografije ne implicira samo posjete udaljenim pejzažima mašte. Preciznije rečeno, on koristi fotografije kao sredstvo probijanja kroz proces ponovnog promišljanja vlastite egzistencije u danom društvenom kontekstu

Ovo je prvi put da je umjetnik koristio ovaj specifični kreativni pristup. Premda je prva stvar koja nekom padne na pamet kad čuje ime DK-a, bilo u Sloveniji ili u inozemstvu, i dalje ikonički niz portreta koji je nastao i predstavljen u Metelkovi (neovisnom, društvenom i kulturnom centru u Ljubljani), sam fotograf je podjednako teoretski i praktično aktivan u raznim sferama fotografije tijekom cijele svoje karijere, baveći se dokumentarnom fotografijom, čak i reportažom (uključujući seriju koja se bavi aspektima društvene stvarnosti na prepoznatljiv i kritičan način), pa i čistom apstrakcijom. Apstrakcija se dosad rijetko pojavljivala u DK-ovom radu, ali se on neprestano razvijao i sada je dosegao točku gdje su on i, što je najvažnije, promatrač sazreli za ideje poput ovih.

Umjetnik ispituje ujedno svoju zrelost i promatračevu sposobnost promatranja (što je usko vezano uz ovo prvo) u uvodnom ciklusu ove izložbe koju je nazvao „Sutrašnja sjećanja“ (Memories of Tomorrow):

Nikad ne možemo biti (samo) promatrači jer, kad promatramo, mi stvaramo i transformiramo ono što je stvoreno. Otkrića 20. stoljeća ilustriraju da je čin promatranja svijeta čin stvaranja sam po sebi. Svijest je ona koja stvara. Kad priroda stvara oblake, planine i drveće, ona ne koristi savršene crte i obline. Namjesto toga, ona se koristi fragmentima koji tek postaju oblaci, planine i drveće kad ih sagledamo u cijelosti. (…) U fraktalu, svaki dio ima istu narav kao cjelina. Prirodni svijet sačinjavaju sićušni fragmenti koji nalikuju na druge sićušne fragmente. Kad ih povežemo u uzorke, dobijemo prirodu. Oni su sami sebi slični.[7]

Sličnost fragmenata samima sebi, a koju se može uočiti u apstraktnim fotografijama, pomaže fotografu stvarati pejzaže koji omogućuju ujedno i njemu i, njegovim posredstvom, promatraču da prepoznaju u njima motive i lokacije koje su prethodno spremljene u njihovoj memoriji. I tako, u njegovom prvom ciklusu, fotograf nas vodi od egipatskih piramida do jezera u Japanu te nas čak vodi na ekspediciju na najhladniji i najudaljeniji kontinent od sviju – Antarktiku. Ruta mu je dobro poznata: proputovao ju je u svom umu na tisuće puta. Fotografije „prikazuju“ pejzaže koji su često uronjeni u mutnu atmosferu. Ponekad su pejzaži zamrznuti u stanju mirovanja tako da se doimaju da su eonima netaknuti, a ponekad bivaju napadnuti podivljalim olujama. Funkcioniraju skoro poput arhetipskih slika određenih geografskih područja. U njima je zamjetan enigmatičan nedostatak ljudske prisutnosti. Oni su ništa više doli sjećanja na ono što smo nekoć vidjeli kao stvarne slike stvarnih pejzaža: promatrani iz perspektive sadašnjice, oni nisu ništa više nego proročanstva svijeta sutrašnjice. Svijet kakvog danas poznajemo ne može postojati sutra jer je dosegnuo gornje granice svoje egzistencije. Uništenje, u bilo kakvom nepoznatom obliku, je neizbježno te će izbrisati sve što smatramo samo po sebi razumljivim u našem viđenju svijeta. Naizgled prepoznatljivi motivi sugeriraju simboličke reprezentacije onog što ostaje ukorijenjeno u našem sjećanju neovisno o tome jesmo li ili nismo posjetili određena mjesta ili hoćemo li ih ili nećemo jednog dana posjetiti.

Ipak, ovi pejzaži ne mogu postojati bez čina promatranja. Promatrač ih mora sam stvoriti i, uradivši to, može početi naslućivati umjetnikovu namjeru:

Koristim metodu koja uključuje dva kulturna konstrukta. Prvi je naša koncepcija prirode i toga kakvom se priroda doima u našem iskustvu. Drugi je taj da je fotografija, po svojoj definiciji, komad stvarnosti zarobljen uz pomoć svjetla. Pošto je istina (čak i ona istina koja je predočena fotografijom) uvjetovana našim kulturnim konvencijama, ovaj ciklus poziva promatrače na kritičko razmatranje slika. Na taj način, fotografija se kao oblik (su)promatranja pretvara u kontemplaciju o nestajućim prirodnim okruženjima, raznolikosti života, našem sveprisutnom utjecaju i posuđenom vremenu na temelju kojeg živimo.[8]

Ako su „Sutrašnja sjećanja“ i dalje sjećanja na nešto što nastavlja živjeti u našoj stečenoj svijesti, ciklus „Predosjećaj“ ide korak dalje i zakoračuje u carstvo onog što se nalazi negdje između viđenog i naše mentalne slike viđenog: u carstvo onog što nam često pomaže u popunjavanju praznina onog što je viđeno. Počinjemo se zapitivati: što je stvarno? Što doista percipiramo? Što naprosto umišljamo da vidimo i mislimo da je stvarno? Kolizija stvarnih i subjektivnih pogleda omogućuje nam da poduzmemo prvi pokušaj slijepog gledanja (the blind gaze), što je proces koji je osnažen načinom na koji su ovaj ciklus te ciklus „Iza očnih kapaka“ (Behind the Eyelids) međusobno postavljeni. Sam fotograf smatra ciklus „Iza očnih kapaka“ kontrolnim proces (a control process). Fotografije koje on okuplja doimaju se promatraču poput utisaka (afterimages): slika koje se nakratko zadržavaju u promatračevoj viziji čak i nakon što se odmaknuo.

Od tada nadalje, pripremamo se za oblik promatranja pri kojem nastojimo vidjeti sve manje i manje. Ovo nam pomaže napredovati ka slijepom gledanju. Naš put do toga nas vodi kroz „Mrak“ (Gloom), odnosno carstvo ukazanja.

„Umalo nada“ (Almost Hope) je ciklus koji predstavlja idejnu i idealnu srž cijelog koncepta. On je točka u kojoj je čin promatranja naposljetku zamijenjen slijepim gledanjem:

Narav stvarnosti, na način na koji ju definira kvantna teorija i potvrđuju znanstveni eksperimenti, sugerira da se naš utjecaj na ono što promatramo povećava proporcionalno prema dužini promatranja. Stoga, Stvarno je uvijek udaljeno, čime zahtijeva pomak od promatranja ka praksi slijepog gledanja. Slike su prikazane kao nediferencirane, čak nezainteresirane, što čini mogućim primjenu participativnog antropskog načela.[9]

U ovom načinu predstavljanja slika, ne postoji ni očekivanje, ni misao, ni presuda. Fotografija, također, postaje u potpunosti nematerijalna, a njezin označitelj u konačnici nestaje. Pošto je njezin motiv nepostojeć, fotografija postaje naprosto zapis praznine.

Nakon što smo stekli ovu novu vještinu slijepog gledanja, možemo prijeći granicu i ući u konačni prostor – ciklus „Zamračenja“. Prolaz ka njemu je hermetički zatvoren. Ne postoje pukotine u viđenju suvremene (premda vječno ponavljajuće) društvene stvarnosti. Ono što ostaje je bipolarni, crno-bijeli svijet koji tone u sivilo i rasplinjava se u potpunu tminu. Upravo se ovdje stvarnost konačno pojavljuje: stvarnost koja je, u svijetu kakvog sada poznajemo, stvarnija čak i od Istine same.

Nekima će se ova izložba činiti turobnom, a beznadna situaciju koju predstavlja naprosto previše deprimirajućom. No, DK se u jednom ključnom aspektu razlikuje od onih koji koriste umjetnost ili fotografiju kako bi razvili svijest, upozorili, kritizirali ili protestirali: on testira našu sposobnost viđenja i dokazuje da su slike koje predstavlja zapravo lažne, čime nas poziva da propitamo prirodu temeljne Istine. Naposljetku, jedina opipljiva stvarnost u današnjem svijetu jeste laž. A jedini način na koji možemo ugroziti stvarnost laži jest da je prestanemo hraniti našom pozornošću. Jer, ako možemo postati u potpunosti svjesni postojanja laži, do te mjere da se prestanemo njome baviti bilo kroz slaganje ili pak neslaganje s njom, njezina stvarnost više neće biti moguća.

Marija Skočir

[1] Prevoditeljska napomena (prev. nap.): Izvornik na engleskom glasi: „When you realize that whether something exists or not is nothing but the perception of your own mind, its external existence is seen as non-existent and non-arising.“ Vidi u: Leigh Duncan, Lankavatara Sutra: Translation and Commentary (S.l.: Counterpoint, 2013), str. 139.

[2] Datirano prema: Keith L. Pratt, Richard Rutt i James Hoare, Korea: A Historical and Cultural Dictionary, Durham East-Asia Series (Richmond, Surrey: Curzon Press, 1999), str. 453.

[3] Prev. nap.: Izvornik na engleskom glasi: „The brain is small. The universe is large. In what way, if any, is it, the observed, affected by man, the observer? Is the universe deprived of all meaningful existence in the absence of mind? Is it governed in its structure by the requirement that it gives birth to life and consciousness? Or is man merely an unimportant speck of dust in a remote corner of space? In brief, are life and mind irrelevant to the structure of the universe – or are they central to it?“ Vidi u: John A. Wheeler, „The Universe as Home for Man“, u The Nature of Scientific Discovery (Washington, DC: Smithsonian Inst. Press, 1975), str. 261–96.

[4] Prev. nap.: Izvornik glasi: „We could not even imagine a universe that did not somewhere and for some stretch of time contain observers because the very building materials of the universe are these acts of observer-participancy. (…) No elementary phenomenon is a phenomenon until it is an observed (or registered) phenomenon.“ Osobna bilješka DK-a iz 2015. godine iz umjetnikove bilježnice u privatnoj arhivi umjetnika.

[5] Prev. nap.: Izvornik glasi: „I believe that photography is participatory – that I am responsible for whatever I place in a photograph, since the information in it is stored for further transfers and future observers.“ DK, intervjuirala Marija Skočir, usmeni intervju, siječanj 2019.

[6] Prev. nap.: Izvornik glasi: „No-body is interested in what I am thinking or what anybody else is thinking; we are only interested in appearances, self-promotion even. It is one long continuum, with no past and no future, just a constant contemporariness where no one cares about facts any more. In this post-fact society, where there is nothing but meaningless processes, the Premonition series and its various subseries emerged quite spontaneously. (Originally this title was used for the photographs forming the series now called Darkening, but it now covers the second series of the exhibition in favour of its concept.) And the work must be spontaneous.“ Osobna bilješka DK-a iz 2015. godine iz umjetnikove bilježnice u privatnoj arhivi umjetnika.

[7] Prev. nap.: Izvornik glasi: „We can never be (merely) ob- servers, for when we observe, we create and transform that which has been created. The discoveries of the 20th century show that the act of observing the world is an act of creation in itself. It is consciousness that creates. When nature forms clouds, mountains and trees, it does not use perfect lines and curves … instead, it makes use of fragments which only become clouds, mountains and trees when we view them as a whole (…) In a fractal, each part has the same character as the whole. The natural world is made up of tiny fragments that look like other tiny fragments. When we put them together into patterns, what we get is nature. They are self-similar.“ DK, intervjuirala Marija Skočir, usmeni intervju, siječanj 2019.

[8] Ibid.

[9] Prev. nap.: Izvornik glasi: „The nature of reality as defined in quantum theory and confirmed in scientific experiments suggests that our influence on what we observe in- creases in proportion to the length of time we observe it. The Real is therefore always beyond, requiring a shift from observing to the practice of blind gaze. The images are shown undifferentiated, indifferent even, making it possible to apply the participatory principle.“ DK, intervjuirala Marija Skočir, usmeni intervju, siječanj 2019.