Siniša Lordan / Istina

SINIŠA LORDAN „ISTINA“

Istina kao jedan od temeljnih filozofskih, primarno spoznajnoteoretskih, pojmova u povijesti se ljudske misli ovisno o polazišnim točkama i uvjerenjima raznih filozofa nije jednoznačno definirala. Mnoge pronicanje u srž Istine asocira na Sizifovski posao. Naime, čak i ukoliko se dođe do izvjesnog relativnog završetka traganja, imajući u vidu da ono što danas smatramo Istinom ne mora biti smatrano Istinom i sutra, potraga posljedično kreće iznova, a rasprava o istoj postaje conditio sine qua non (lat.: uvjet bez kojega se ne može) sve ljudske komunikacije i kontinuiranog povijesnog razvoja.

Anegdota koja zorno prikazuje bit problema traženja Istine navodi kako je grupica mladića bahato uletjela u Akademiju te neposredno potom zapitala tko je starac kojeg vide nedaleko u dvorištu. Čuvar škole dostojanstveno im je odgovorio kako je riječ o čuvenom Ksenokratu koji sa svojim učenicima istražuje Istinu. Potom, jedan mladić značajno upita: „A kada će je primijeniti?“.

Zastanemo li na trenutak i promislimo, lako ćemo uvidjeti kako je ovdje izrečena sva teškoća koju potraga za Istinom predstavlja – filozof je ostario u potrazi za njom i još je nije našao, znači li to da je živio bez nje? Ukoliko uopće postoji ikakva realna nada da ju pronađe makar i u starosti, da li je vrijedno truda s obzirom na to da mu neće ostati vremena da ju upotrijebi?

Srž je problema činjenica da je riječ o dugotrajnom procesu traganja – nitko, naime, Istinu ne dobiva serviranu. Osnov svakog kvalitetnog, filozofskog razmatranja u naravi je nužno tzv. princip bios theoretikos, odnosno, misaoni odnos prema bitku – totalitetu promatrane pojave. Riječ je dakle o obliku duhovne, stvaralačke aktivnosti, a činjenica da je ona jedan od osnovnih principa samog egzistiranja čovjeka kao takvog dovodi nas do zaključka da je Istina bit i uvjet ljudskog postojanja uopće. Svjesni potencijalnog neuspjeha i nerijetko razočarani osjećajem da nam Istina konstantno izmiče, od nje se nipošto ne treba olako odustati već joj treba kontinuirano težiti znatiželjno i kritički promatrajući svijet u kom se nalazimo, tragajući za njom u svakom, pa i najsitnijem detalju.

Izložba koja radovima, konceptom i teorijskom pozadinom nudi raznolike odgovore i postavlja neka nova pitanja o složenoj prirodi same Istine svakako je istoimena izložba Siniše Lordana. Na tragu suvremenog Device Arta, umjetnik kao osnovno sredstvo istraživanja koncepta istine vješto koristi interaktivne tehnološke naprave, pneumatske strojeve i video tehniku, a predstavljena cjelina na više razina otkriva slojevitost teme: istinitost onoga što nas okružuje, istinitost u nama samima, sveopća istinitost i istinosna povezanost koja određuje naše postojanje. Interaktivne prostorne instalacije, naprave, strojevi, kinetički objekti, svjetlosni protokoli i video radovi koji istražuju mogućnosti privida i istine bazirani su na participaciji publike koja direktno sudjeluje u radu i kretanju instalacija koje kod korisnika izazivaju različite osjetilne doživljaje: taktilne, vizualne, auditivne i olfaktorne.

Smatrajući kako nas društvo u kojem živimo često namjerno navodi na onu verziju (ne)istine koja najviše odgovara onom tko ju prezentira, ciljanim odabirom korištene tehnologije Lordan zapravo inzistira na vlastitom neuplitanju: posjetitelja prepušta na samostalno istraživanje postavljene problematike. Možemo li zaista spoznati istinsku narav naizgled jednostavnih elemenata predstavljene prostorne instalacije?

U galeriju je postavljen cvijet u tegli – orhideja. U nju je uperena malena kamera koja uživo prenosi snimak na zidove s monitorima koji prikazuju njenu digitaliziranu, neutralnu sliku u potpunosti oslobođenu ikakvih personaliziranih umjetničkih intervencija. Kao alat istraživanja srži Istine, Lordan tehnološkom objektivitetu suprotstavlja subjektivitet pojedinca. Istražujući pluralitet mogućih individualnih doživljaja istog, posjetiteljima nudi Polaroid kameru kojom su zamoljeni da zabilježe centralnu figuru. Na za to predviđenom prostoru unutar galerije nalazi se slikovna vrpca sastavljena od bitno različitih fotografija istog objekta snimljenih od strane posjetitelja zorno sugerirajući da za stvarnost koja po definiciji posjeduje samo jednu objektivnu Istinu postoji toliko mnogo različitih opažanja koliko ima i pojedinaca koji su je promatrali. Uzmemo li u obzir i mijene prirodno nastale utjecajem vremena za pretpostaviti je da se broj potencijalnih doživljaja istog rapidno multiplicira čime se naslućuje mogućnost postojanja Istine na više nivoa. Publici se ostavlja na interpretaciju pitanje koje se nameće slijedom navedenog: je li način na koji mi percipiramo svijet (predstavljen orhidejom) ujedno i univerzalan način na koji se na njega treba gledati, je li to jedini način na koji on jest? Ako se svijet nalazi u kontinuiranoj mijeni, onda su i svi njegovi elementi u trajnom stanju transformacije koja tako postaje svojevrsna esencija stvarnosti, odnosno Istine kojoj a priori težimo.

Čistim, minimalističkim i dominantno bijelim pravokutnikom postavljenim u galerijskom prostoru Lordan nastavlja proces svog istraživanja. Predstavljenom objektu nalik slikarskom platnu naizgled izostaje sadržaj – užurbanom posjetitelju koji ga samo ovlaš pređe pogledom sasvim se sigurno neće otkriti njegova tajna. Tek mirnom pojedincu koji se strpljivo zaustavi pred objektom istražujući njegovu narav, s vremenom će se gotovo neprimjetno početi ukazivati obris šest slova koja kao da se iz pozadine platna žele probiti prema promatraču. Strogim geometrijskim pismom ispisana je riječ ISTINA. Pošto ju uoči, čovjek instinktivno kreće prema njoj kako bi ju proučio, jasnije sagledao – no, na pokušajem približavanja mehanizam se ironično deaktivira: začuje se tih zvuk i tekst nestaje. Posjetitelj ponovno ostaje s praznim objektom ovaj put promatranim s manje udaljenosti što ga, u kombinaciji s upravo doživljenim, navodi da u pozadini objekta pronađe kompleksnu konstrukciju sačinjenu od sklopki i kablova koji donekle daju naslutiti o čemu bi mogla biti riječ. No ni tu nije moguće pronaći zadovoljavajući odgovor. Stoga, jedino što mu u potrazi za odgovorom preostaje je nanovo se udaljiti i strpljivo promatrati ponovljeno ukazivanje „Istine“. Izuzimajući se iz bilo kakvih oblika tumačenja umjetnik još jednom suptilno potiče posjetitelja na potragu za fizičkom ISTINOM, kako bi usvajajući pretpostavljeno ispravne obrasce ponašanja s vremenom mogao pokušati doći do one metafizičke.

Naposlijetku, zidnom instalacijom sačinjenom od tri reda uskih bijelih panela na kojima svjetli velikim slovima ispisan tekst: IN MY OPINION / THE TRUTH / IS HIGHLY OVER-RATED (eng.: po mom mišljenju istina je izuzetno precijenjena) Lordan u pitanje dovodi kredibilitet istina predstavljenih morem informativnih materijala kojima je suvremeni čovjek neprestalno obasut. Viktor Šklovski je rekao: „Naviknemo se na strašne stvari i prestanemo ih se bojati. Naviknemo se na lijepe stvari i prestanemo uživati u njima. Naviknemo se na ljude i prestanemo ih doživljavati kao individualne osobnosti. Umjetnost je sredstvo pomoću kojega stvari mogu ponovno mogu postati stvarne“. U tom smislu, Lordanovi radovi osim filozofskog promišljanja Istine,u sebi sadrže i jako bitan društveni kontekst. Istina i njena opozicija laž kada su plasirane od strane dominantnih društvenih struktura mogu itekako utjecati (kako se nebrojeno puta u povijesti i pokazalo) ne samo na najosnovnije životne potrebe nekritičkoga puka, nego i na život sam. Prilagođena istina nerijetko postaje sredstvo obmane i stjecanja potpore radi postizanja raznih oblika koristi i moći, a ljudi već naviknuti na kontinuirane prilagođene istine prestaju težiti istoj. U ovom kontekstu suvremena umjetnost može biti sredstvo posredstvom kojeg Laž može ponovno postati društveno apsolutno neprihvatljiva pojava, a Istina pak ono čemu trebamo težiti i na čemu uvijek trebamo ustrajno inzistirati.

Nina Nemec