Krunoslav Dundović / Skriveni prostori

Traganje za prostorom – otkrivanje skrivenoga

Gledajući grafike Krunoslava Dundovića iz ciklusa „Skriveni prostori“, našao sam se u nedoumici kako shvatiti sam naziv ciklusa. Naslov upućuje da se na grafikama radi o prikazu prostorā koji su (negdje) skriveni. Tu činjenicu, bez prevelikog ustezanja, mogu prihvatiti, ali me ponuđeni odgovor vodi novom pitanju: „Gdje su Dundovićevi prostori skriveni?“, odnosno: „Postoje li njegovi prostori prije no što ih on otkrije ili svoje postojanje duguju vještini autorova iznalaženja prostornosti?“ Referirajući se na Mladena Pejakovića, Dundović vlastite grafike doživljava kao morfogenetska polja; područja u kojima se generira nastanak novih oblika. Da bi nastao novi vizualni oblik, potrebno ga je uvesti u prostor, a taj je prostor u Dundovićevu slučaju odabrani format – kadrirani „skriveni“ prostor. Format nije samo okvir u koji se prostor upisuje, nego je i preduvjet njihova upisivanja. Dundović to spretno formulira sljedećim riječima: „Odabirom formata započinjem rad, a ne prvim potezom.“ Dakle, gdje su Dundovićevi prostori skriveni? S jedne bi se strane moglo reći kako su skriveni u formatu mada naoko neograničene mogućnosti format čine neiscrpnim generatorom novih oblika. S druge bi se strane moglo reći da su skriveni u autoru samom koji realizira odabrane mogućnosti koje mu format pruža. Međutim, zahvaljujući zavidnoj uravnoteženosti kompozicija koje Dundović iznalazi unutar odabranog (ili zadanog) formata, skloniji sam vjerovati da u autorovu tretmanu „prazne ploče“ ipak ne postoji bezgraničan broj mogućnosti – on u njima nalazi relativno ograničenu lepezu oblika koje poput skladbe generira njegovo umjetničko biće. Iz toga bih se razloga usudio reći kako su izloženi „prostori“ podjednako imanentni kako formatu, a tako i autoru te da njihova „skrivenost“ nije uvjetovana tek jednim od spomenutih faktora.

Nakon što sam se dotaknuo pitanja „skrivenosti“ pozabavit ću se i drugim važnim aspketom Dundovićevih prostora – njihovih „otkrivanjem“. Premda bismo na prvi spomen sintagme „skriveni prostori“ mogli pomisliti kako se radi o prostorima koje treba otkriti, istražiti ili naći, u ovom slučaju uočavamo kako njih tek treba stvoriti. Logično je da ontološko prvenstvo postojanja (svakako i stvaranja) pripada autoru. Dundović nije samo subjekt koji otkriva; on je ujedno i subjekt koji stvara. Njegova potraga za prostorom ne završava tek pronalaženjem prostorā, nego njihovom kreacijom. Prostor pretpostavlja protežnost, a ako ona nedostaje, upitno je postojanje prostora kao entiteta. Format, kadar, „prazna ploča“ ili kako god nazvali fizičku podlogu autorova kreacijskog čina, nije „prostor“ sve dok se u njega nešto ne upiše/ucrta – prije toga se radi tek o osnovi koja gradi i u kojoj se gradi „prostor slike“. Otkriveni je prostor autoru cilj. On prostor ne stvara da bi ga ispunio događanjima jer u njega ne nastanjuje žive likove osiguravajući na taj način kulisu njihovim životima. Vita activa je ovih grafika isključivo u disanju prostora, a ne u zbivanju koje se u tom prostoru odigrava; a disanje je tih prostora ujedno i disanje samoga autora.

„Format kao morfo-genetsko polje“, objašnjava Dundović, „omogućava mi izgradnju novih realiteta koji proistječu iz samoga formata, a rezultat su mog eksperimentiranja, proučavanja i istraživanja mogućnosti pronalaženja vlastitoga likovnog izričaja te otkrivanja kako svog unutarnjeg bića,a tako i prirode umjetnosti koristeći se likovnim elementima kao glavnim nositeljima likovnog djela.“ Iz rečenoga zamjećujem kako bi potraga za bilo kakvom semantičkom nadgradnjom ovih djela bila suvišna jer Dundović nema pretenzije u stvorene prostore upisivati značenja. To nam otkriva da se radi o analitičnom autoru čije je eksperimentiranje i istraživanje nešto više od pukoga „pokušaja“. „Skriveni prostori“ ne reproduciraju prostor; napose ne onaj fizički – nego grade „prostor slike“ u kojemu vrijede univerzalni likovni zakoni formata i kompozicije. Upravo u tome leži njihova dubinska semantika, ali i njihova uvjerljivost.

Igor Loinjak