Petra Kovačić / Skulpture - objekti

Otprilike sedam mjeseci nakon što je u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma izvela performans pod nazivom Djelo(vanje), Petra Kovačić na istome mjestu predstavlja pet skulptura-objekata. Ovaj podatak, koji se lako može iščitati iz biografije mlade umjetnice, navodim stoga jer između izvedbene instalacije i recentnih djela uočavam znatnu dosljednost u razvijanju autoričina performativnoga čina te u širenju njezina polja interesa.
Naime, sam je performans, razapinjanje užeta između rubova vrata i njegovo presijecanje (cjelokupno je izvođenje podcrtano svjetlosnom i zvučnom podlogom), osmišljen kao simboličan prikaz nastanka umjetničkoga djela, od njegove običnosti do njegova misterija. Petra se bavila odnosom publike ali i autora prema umjetničkom djelu, razrješavanjem različitih dvojbi, nedoumica i tjeskoba koje prethode nastanku djela, te koje prate (do neke granice) neizvjestan proces njegove izvedbe.
Što se, dakle, događa kad se ove i neke druge pretpostavke konkretiziraju u djelu/predmetu/objektu? Apsorbira li zadatost materijala u određenom smislu početne ideje? Čini li ih vidljivi(ji)ma ili ih pak relativizira i petrificira? Petra Kovačić pokazuje više zanimljivih mogućnosti davanja odgovora na izrečena pitanja. Služi se prepoznatljivim simboličkim kodovima komunikacije. Ljestve i svjetionik tako percipiramo kao nositelje značenja uspona, traženja puta, utočišta, sigurnosti… Kiparica značenja transponira kroz materijal i osvještava važnost načina na koji će se objekt postaviti u prostoru.

Posebno je bitno istaknuti ulogu svjetla, koje je, bilo da izvire iz samog objekta ili je usmjereno prema njemu iz drugog izvora, sastavni dio djela. Svjetlom se uspostavlja odnos prema ambijentu i promatraču, a ujedno ono naglašava moment fluidnosti, odnosno krhkosti. Primjerice, krhkost sna čije rasprsnuće zadržava tek opna slutnji i predumišljaja, krhkost nade i htijenja koje se guše pod teretom očekivanja, lakoća otkucaja srca nasuprot fizičkoj ukotvljenosti tijela. To su moguće interpretacije skulptura-objekata, ostvarenih u različitim materijalima (pijesak, kristali, staklo, kamen, vosak, epoxy smola, voda, koža…).

Umjetnica poseže za objets trouvés, služi se industrijski oblikovanim predmetima, a i elementima koje je oblikovala priroda i koje prepoznaje savršenim medijatorima svoga nauma. Fluidni (su)odnos materijala i predmeta, koji se ne iscrpljuje u jednokratnoj determiniranosti, omogućava generiranje višestrukih refleksija formi i značenja. Ovaj je proces dodatno potenciran kontekstom dojmljivog ambijenta Dioklecijanovih podruma, jednog od najimpresivnijih ali i najzahtjevnijih izlagačkih prostora u nas.

Barbara Vujanović