Blanka Medak / Slika kao ogled o nemjerljivosti

Ima slika koje se bave mjerljivim, a ima i onih koje obrađuju nemjerljive pojave. Kao što je davno rečeno, nemjerljivima nazivamo nespoznatljive pojave, odnosno pojave koje ne možemo izmjeriti korištenjem logičkih, tjelesnih ili vizualnih mjerila.

Što može biti nemjerljivo? Udaljenost, najčešće mislimo, a možda i kvaliteta neke tvari ili površine. Upravo ovo posljednje može se smatrati slučajem karakterističnim za slikarstvo, ali i poimanje slike općenito. Jer, kao što je prije ravno dvije stotine godina pokazao Caspar David Friedrich, moguće je prikazati široki i nesagledivi prostor pukim zapunjavanjem stvarne površine slike, i to uz pomoć jedne jedine tonske ili kolorističke kvalitete. Tako je, primjerice, nastala znamenita Friedrichova slika Redovnik na obali mora.

Bilo je to djelo bezbrojnih konotacija, a za nas su svakako najvažnije dvije. Prvo, ta je slika po prvi put u korpus europske slikarske baštine uvela nemjerljivost slikarske površine kao motiv. Isti će motiv stoljeće i pol nakon romantika do apsurda dovesti takvi majstori kao što su Barnett Newmann ili Mark Rothko, ali za nas je važnije nešto drugo.
Naime, Friedrich je problem nemjerljivosti postavio tako što je metafizički neshvatljivoj površini neba suprotstavio posve malenu, ali mjerljivo beznačajnu figuru na svijetloj litici. Time je osigurao paradigmu rješavanja zagonetke nemjerljivosti, te uveo pravilo koje će i Newmann i Rothko vjerno slijediti putem zipova (Newmann) ili unutarnjeg kadriranja (Rothko). Naime, nije problem zamisliti sliku, pa čak i onu koja prikazuje nemjerljivu kvalitetu prostora, već se prava koncepcijska nevolja otvara u trenutku kad postavimo pitanje gdje se mi sami nalazimo unutar ili naspram te nemjerljivosti.

Drugačije rečeno, metafizički mir oslikane površine mora se poremetiti, a identitet tog postupka upućuje na problem definiranja naše prisutnosti, odnosno na egzistencijalistički postavljeni zadatak. Vjerojatno nema slikara koji se prije ili poslije nije dotaknuo ovog problema, utoliko više jer moć oslikavanja, te time postignute virtualizacije prostora oslikane površine s jedne strane proizlazi iz pukog tehnološkog prosedea, dok s druge strane posjeduje gotovo hipnotičke konotacije.

Zbog svega navedenog u situaciji smo suditi još jednom pokušaju hvatanja u koštac s istim problemom, a koji ovog puta dolazi iz radionice Blanke Medak. Slikarica je identitet svojih radova utemeljila na friedrichovski podslikanim, najčešće plavim akrilnim površinama, na kojima se potom naknadno uglavljuju grafizmi kao znakovi elementarne egzistencije, odnosno umjetničine stvarne prisutnosti u formatu. Time se u dlaku ponavlja ranije opisano friedrichovsko rješavanje zadatka putem kontrastiranja nemjerljive površine (prostora) i mjerljivog poremećaja na površini (grafizam, figura). Pisac ovih redova nalazi posebno intrigantnim, na trenutke čak majstorski odrađenim sam proces kojim slikarica ispunjava površine svojih radova. Zaista, taloženje slojeva boje podebljava metafizički nemjerljivu prostornost koja nije samo prikazana svakim izloženim djelom, već se doista – i samo naoko paradoksalno – otvara unutar realnih granica formata.

Medakova se ovim ciklusom slika predstavlja kao pobornica estetike uzvišenog koju su nema sumnje slijedili i takvi prethodnici kao što su bili Caspar David Friedrich, Barnett Newmann ili Mark Rothko. Zamisao o uzvišenom u slikama Blanke Medak zapravo počiva na istim premisama kao i opusi navedenih umjetnika, a sve se dadu svesti na mudrost koju je objelodanio nitko drugi do Immanuel Kant.

Filozof je, naime, još 1763. godine – sluteći nadolazeći romantičarski ushit – sastavio zbir natuknica, te ih uokvirio pod naslovnicom Razmatranja o osjećaju lijepog i uzvišenog. Kant će ondje između ostaloga reći: Pogled na planinu čiji se snježni vrhunci uzdižu nad oblacima, opis oluje što bijesni ili prikazivanje carstva pakla izazivaju uživanje, ali povezano s jezom.. Visoki hrastovi i usamljene sjene u svetome lugu su uzvišeni… Noć je uzvišena… Uzvišeno je dirljivo… Duboka samoća, nepregledne pustare… jesu uzvišene, ali na strašan način. Ono uzvišeno mora biti u svako doba veliko. Velika visina isto je tako uzvišena kao i velika dubina; jedino što potonju prati osjet jeze, a onu prvu osjet zadivljenosti… Dugo trajanje je uzvišeno… ako se pak gleda u okviru nedogledne budućnosti, ima u sebi nešto zastrašujuće. Nema sumnje, Kantov opis na neki čudan način vrijedi i kao predilekcija, ali i kao memento za slikarstvo visokih očekivanja Blanke Medak.

Vladimir Rismondo ml.