Milan Zoričić / Slike

Slikarstvo koje oblikuje ambijent

Osim često isticane “dvostruke kodiranosti” između izvorne struke – arhitektura – i samoizabrane likovne discipline – slikarstvo u fresco tehnici – smatram kako je ključna odlika osobne poetike Milana Zoričića bliskost estetici “minimal arta”. Time ne želim sugerirati kako je Zoričić u svojim oblikovnim rješenjima srodan ili sličan ostvarenjima najistaknutijih povijesnih protagonista minimal arta, nego prvenstveno naglasiti pripadnost sličnom načinu promišljanja i uobličavanja likovnih problema. Tražeći argumente u korist uvodne prosudbe, posegnuo sam za autoritativnim pregledom povijesti moderne umjetnosti H. H. Arnasona (“History of Modern Art”, New York, 1986.), konkretnije, uvodnim navodima poglavlja naslovljenog “Minimal art i primarne strukture” ( 520 str.).

Po mišljenju ovog uglednog teoretičara moderne i postmoderne umjetnosti, autori bliski minimal artu “usko su povezani sa značajnim tendencijama tog desetljeća” (autor cilja na 60-te godine prošlog stoljeća) poput “kiparstva koje stvara arhitektonski prostor ili ambijent, slikarstva koje se koristi prethodno oblikovanim platnima (između kojih je teško iznaći razdjelnicu)” i “slikarstva koje se koristi matematičkim sustavima kao osnovom svog ustroja”.

Za pokušaj usporedbe sa Zoričićevim umjetničkim postupcima posebno je znakovita Arnasonova napomena kako je “minimal art u srodstvu s izvjesnim aspektima slikarstva bojenih polja (Color Field painting), koje se preklapa sa ‘sistemskim slikarstvom’ (Systemic painting)”. Gotovo sve spomenute stilske crte prepoznajem u Zoričićevom slikogradbenom postupku – primjerice, u iznimno dojmljivom, ovom prilikom izloženom “Plavom diptihu”. Ono što pritom valja posebno istaknuti jest da se zbroj tih “mimalističkih” odrednica ne može svesti na niti jedan osobni manir slavnih slikarevih prethodnika jer se razvidno radi o samosvojno iznađenoj kombinaciji.
Već i letimični uvid u umjetnikov portfolio pruža više nego uvjerljivo objašnjenje zbog čega je Zoričić ostvario izvorne domašaje služeći se povijesno iskušanim oblikovateljskim strategijama: izabrao je mukotrpni put vlastite umjetničke katarze, postupno odbacujući prikazivačko u korist sintetskog i apstraktnog. Drugim riječima, osebujna inačica minimal arta nije ishodište nego, barem zasad, završna etapa Zoričićevih atelierskih istraživanja započetih u kraškom ambijentu Knina i s uvidom u hrvatsku tradiciju asocijativnog pejsaža na rubu apstrakcije (Gliha,Šimunović).
Na kraju, rado bih podsjetio na lucidnu opservaciju velikana hrvatske likovnosti Marina Tartaglie koji je pred skoro tri desetljeća Zoričićeve slike opisao kao “djela koja postaju jedno tijelo od boje”.

Darko Glavan