Maja Vodanović / Slike

Posebno je zadovoljstvo gledati razvoj jedne jake slikarske ličnosti, kakva je Maja Vodanović, razvoj koji se očituje u poznavanju elemenata likovnog jezika koje je odlučila istraživati. Promišljenost u izvedbi izvornost u načinu izražavanja, kao i jedinstvena osobna atmosfera koju njezina platna imaju, izdvajaju je od velike većine mlađih slikara čije se invencije ograničavaju na dosjetke i gotovo doslovno precrtavanje stranih suvremenika.

Maja Vodanović je prije nekoliko godina radila monokromne slike na kojima bi tonski istaknula plohe koje su djelovale kao iskrivljene sjene predmeta na ravnini. Plohe su sadržavale asocijaciju na predmet kojemu ta slikana sjena pripada, ali su se bližile apstrakciji. Slijedeći korak koji je autorica poduzela nije bio u daljnjem raščišćavanju predmetnog, nego iznenađujuće, u konkretizaciji motiva. Nove slike još uvijek zadržavaju atmosferu intimnosti, a zadržale su i tonsko slikanje u vrlo malo boja. One prikazuju interijere stanova, ponekad iz neobičnih kutova u kojima se predmeti gledaju odozgora. Motivi slika su svakodnevni i nevažni. Ono što zadivljuje je slikarska vještina kojom su pretočeni u predmete fascinacije.

Platna su slikana u nekoliko boja, a na jednome se rijetko kada pojavljuje više od dvije boje. Isključivo tonskim slikanjem postignuta je i prostornost i čvrstoća motiva, ali i dojam uronjenosti svega prikazanoga u posebnu atmosferu, dojam koji nadilazi banalnu svakodnevicu koju predstavljaju motivi (nimalo ekstravagantne stolice, štokovi, vrata, kreveti) pa i skučenosti koju sugeriraju neobična očišta. U načinu slikanja ponekad podsjećaju na Vermeerova tretiranja interijera pažljivim toniranjem nekoliko boja: primjerice na Ženi koja čita pismo iz 1662. – 64. osvjetljenje i prostor dočarani su samo nijansama plave i žute.
Prevladavajući zeleni, sivi i oker tonovi utapaju predmete iz svakodnevice u čistu boju, niveliraju prostorije u plohe naslikanog platna. Djelići svakodnevice izvađeni su iz svakodnevnog konteksta i predočeni u slikarskom jeziku, kao druga, to jest umjetnička (slikarska) stvarnost.

Besmisleno i do kraja pogrešno bilo bi pitati se „u“ koje sobe ili „u“ čiju intimu ove slike pružaju pogled. Intima je svakako prisutna u konotaciji sadržaja, i u atmosferi: jednobojnost sugerira nivelaciju prostornih razmaka, prisnost sa svim stvarima i sraslost s prostorom. Međutim one nisu pogled „u“, nego pogled „na“. Pogled „na“ obojanu površinu platna, pogled „na“ sliku. Ono glavno u stvaralaštvu ove umjetnice jeste vještina slikanja razvidna u uspjelom dočaravanju prizora s reduciranom paletom. Dok su joj prethodne slike sjena bile na rubu apstrakcije, autorica je odlukom za konkretizacijom motiva odabrala put puno teži od apstrahiranja.

Za razliku od avangardista koji su slikarskoj čistoći težili bježeći od predmetne stvarnosti, ona se upravo toj stvarnosti vraća, ali s istom težnjom. Bojom iznijansirana iluzija prostora te široki potezi, kojima nije cilj deskripcija nego označavanje prisutnosti boje, izmiču jeftinim i pomodnim psihoanalitičkim teorijama koje se zadržavaju na sadržajima djela, ne razumijevajući samu bit slikarstva.

Slikarstvo je proizvodnja fascinacije na nekoj podlozi, najčešće plosnatoj dasci ili platnu razapetom između četiri drvene letvice. Svi fizikalni prostori su dočarani na tim relativno malim dimenzijama; psihološki prostori slike postoje u recipijenta i intenzivniji su u slučaju kvalitetnog slikarstva.

Nove slike Maje Vodanović dočaravaju igre nekoliko odabranih boja u stvaranju prostor(ij)a. Estetika koja ih prožima, uzrok je njihove atmosferičnosti pa i mogućnosti identifikacije s njihovom temom kao s nečim prisnim. Međutim, i ta emotivna reakcija, postignuta je isključivo slikarskim postupcima. Kao i sva kvalitetna umjetnička ostvarenja i ove slike tematiziraju sam svoj mediji, istražujući estetske mogućnosti prikazivanja nekog motiva.

Feđa Gavrilović