Nuić Vučković Dragana / Slike i crteži

Sredinom XX. stoljeća, nakon velikih ratova, europska umjetnost krenula je u više smjerova vođena od pojedinaca ili pak skupina. Umjetnici su počeli preispitivati vlastitu ulogu u svijetu nakon ratnih užasa i patnje. Ishodište slikarstva Dragane Nuić – Vučković vidimo u njezinom unutrašnjem svijetu vraćanja djetinstvu, ali i fascinacijom fenomena dječjeg crteža koji se kao predmet zanimanja u povijesti likovnog stvaranja javila u prvoj polovici 20. st.

Temom dječjih crteža bavio se Francuz Jean Dubuffet koji je neposredno nakon drugoga svjetskoga rata napravio izložbu i sam stvorio novi pokret. Istaživao je na polju dječje likovnosti, likovnosti psihotičnih umjetnika i drugih koji su stvarali van granica tadašnjeg umjetničkog svijeta. Sakupljao je ta djela i organizirao izložbe, a naziv koji se uvriježio za takvu vrstu umjetnosti je l ‘art brut “sirova umjetnost” ili “ružna umjetnost”.Švicarsko – njemački umjetnik Paul Klee u svojoj je umjetnosti koristio uz elemente etnografske umjetnosti i dječji crtež svevši ga na ideograf, znak, kojim je želio u svijesti promatrača pobuditi značenje, ideju.

U autoričinim ranijim slikama očituje se spontanost i ekspresija dječijih crteža, sa tjeskobnom i oniričkom atmosferom, zavijenom u akromatski plašt. Crtež je bio drhtavo isprekidan i činilo se kao da će se rasplinuti u apstraktne zaobljene oblike. Međutim, u posljednjoj fazi ona je učvrstila liniju, podebljala je, te istakla tipične sheme dječjeg crteža i unijela boju . Zadržavši akromatske odnose crnoga, bijeloga i sivoga ona unosi tople boje spektra, crvenu, žutu i narančastu. Na nekim slikama uočavamo manje površine zelene i plave. Reciklirajući drvene plohe i panjeve, stvara podatnu i zanimljivu površinu koja vlastitom teksturama upotpunjava likovni doživljaj. Vidimo da se autorica opredjelila za gestu, svojevrsnu slobodu, određenu naivnost, automatizam i neplaniranje. Prepuštajući se likovnom instinktu, emociji, evokaciji dobno završenog djetinjstva, ali vrlo živog i prisutnog njezinog unutrašnjeg djeteta , ona grebe i struže površinu slikarske podloge, nanosi boju kistom i slikarskom špatulom. Cijeneći više kreativni intezitet i slobodu od pomnog planiranja, ona ucrtava likove jednostavnih formi iz svog unutrašnjeg svijeta: žena, djece, sunca, mački, kuća, bicikla, fantastičnih stvorova i cvjetova svedenih na znak.

Njezino slikarstvo prenosi atmosferu tjeskobe i straha. Nameće nam egzistencijlana pitanja smisla i ljudskih želja naglašenih u tekstovima koja su sastavni dio slike. Dječje želje poput onih Tata kupi mi bicikl, Kupi mi pticu ili Daj mi jo jo, kada predmet koji je ujedno želja postaje predimenzioniran ili potpuno skriva onoga koji ga želi. Likovi, gotovo amorfni, naglašenih i široko raširenih očiju, osakaćeni, odaju osjećaj bespomoćnosti i krizu identiteta, koja je evidentno prisutna u našem svijetu i na svakom koraku. Autoričini radovi izlaze iz najdubljih slojeva njene psihe, iz autentičnih kreativnih impulsa. Njezina umjetnost obraća se promatračevoj osjećajnosti i njegovoj otvorenosti da je razumije ili ne, što naravno ne utječe na značenje stvorenoga djela.

Mirela Duvnjak