Mitar Matić / Slike
Poznati popartistički obrasci – uporaba popularnih ikona današnjeg vremena, medijsko transponiranje, uvećanje predmeta……… u radovima Mitra Matića, našli su se u novom kontekstu kojem je namjera problematizirati aktualna likovna pitanja – progovoriti o tematskoj trivijalizaciji same umjetnosti, o opsesivnom tretmanu realnosti i njezinom doslovnom uvođenju u umjetnost nerijetko praćenom odbacivanjem svakog intelektualnog, kritičkog diskurza, a prije svega kreativnog autorskog udjela.
Izrazito promišljenim pristupom i slikarskom vještinom, koristeći se tehnikom ulja na dasci, te naknadno sitotiskom, autor u sliku adoptira fragmente novinskog teksta i fotografije. Lica poznatih osoba što su obilježila našu društvenu povijest gledatelj će bez sumnje brzo prepoznati jer je riječ o svojevrsnim ikonama, popularnim i slavnim laureatima s područja raznih profesija. Međutim, ideju postava kreiraju parovi slika nastali na osnovu novinske dokumentacije istog događaja, te tekstova preuzetih iz različitih izvora – Slobodne Dalmacije i New York Timesa. Mada tipografija slova, segmenti grafičkog rastera i novinskog prijeloma jasno upućuju na izvorište slikarskog materijala i njezinu pripadnost svijetu novinske informacije, estetika tiskovnog medija u potpunosti je izbjegnuta. Temeljna slikarska supstancija – preuzete fotografije i tekst, transponirana je u sliku, pa otuda kao recidiv tzv. “blur” efekt nastao zbog uvećanja i sugestivni kolorit starog novinskog papira.
Intrigantnost ideje postava stvorena je, međutim, odabirom i aranžmanom nevizualnog segmenta poruke, izdvajanjem dijelova teksta i riječi, njihovim slobodnim apliciranjem u sliku i likovnim komponiranjem. Upravo dotični segmenti, koji po svojoj prirodi ne pripadaju vizualnom obliku komunikacije, privlače pozornost umjetnika koji u njima vidi fragmente zbilje koje valja podvrgnuti zakonitostima likovnog medija.
Matićeve “Slike” – a tako glasi i naslov ciklusa, ne pobuđuju kod promatrača emocije, fascinaciju ili ironiju…
Umjetnika, naime, ne provociraju predstavljene osobnosti, niti problem medijskih manipulacija. Stoga se izrazito hladnim i analitičnim pristupom nastoji ograditi od bilo kakvog angažiranog zanimanja za informativni, “pričljivi” dio sadržaja (poruke) svoje slike; poseže za strogo činjeničnim tekstovima tretirajući ih ponajprije kao formalne likovne elemente, te ustvrđujući kako se umjetniku na raspolaganju nudi širok registar mogućih interpretacija i likovnih rješenja.
Upravo sučeljavanje zbilje i estetike, zamke doslovnog preuzimanja s jedne, te autorskog uobličenja i kreacije s druge strane, njegova su temeljna preokupacija. Stoga i istančana uporaba slikarskog medija služi rekli bismo, za skretanje pozornosti na pravi sadržaj rada. I dok je pop art otvorio vrata smjelom uvođenju trivijalnih predmeta u svijet artefakata, te se pred slikama Jaspera Johnsa postavljalo pitanje “is it a flag or is it a painting?”, Matić ambivalentan popartistički doživljaj koristi kako bi ga pretvorio u protuslovnost forme i sadržaja, kritički provocirajući razmišljanje o ulasku društveno povijesne zbilje u likovnu umjetnost, te istodobno izražavajući skepsu prema današnjem poumjetnićenju gotovo svega.
JASNA GLUIĆ