SLOBODNE VEZE / BOMBARDELLI 2024: EKSPERIMENT- 57 DANAS

U Hrvatskoj, država i gradovi osiguravaju svojim stanovnicima samo 2% javnog stambenog prostora, dok je u nekim gradovima poput Beča i do 60% stambenih jedinica u javnom ili neprofitnom sektoru. Nedostatak javnih stanova i javnih stambenih politika u Hrvatskoj dovodi do toga da je velik dio stanovništva u potpunosti prepušten tržištu, koje prioritet postavlja na postizanje kratkoročnih profita, a ne na skrb o stambenim potrebama.[1]

Kako govoriti o gradu (u) prošlosti, a da ne govorimo o gradu danas? Kako govoriti o „štedljivom stanuˮ E-57 arhitekta Vuke Bombardellija  ̶  koji već desetljećima „iritiraˮ struku, ali i dio stanara (kao substandardna stambena osnova) ̶ a da ne spomenemo činjenicu da danas jedna obitelj u Zadru treba štedjeti sve mjesečne prihode gotovo 18 godina, da bi kupila stan, u Dubrovniku skoro 17, a Splitu i Zagrebu nešto više od 15 godina?[2]  Bombardellijeva tipska osnova stana naziva Eksperiment-57 nastala je krajem 1950-ih kao plod predanog stručnog rada i želje da se u trenutku velike poslijeratne stambene krize što većem broju ljudi omogući zadovoljenje jedne od osnovnih ljudskih potreba ̶  vlastitog stambenog prostora. Podsjetimo, rješavanje stambenog pitanja, radnicima su u to vrijeme velikim dijelom omogućavali njihovi radni kolektivi.

U arhivskom članku u Slobodnoj Dalmaciji iz 1963. nalazimo podatak da arhitekti Bombardelli, Perković i Vojnović u sklopu aktivnosti Centra za radnu ženu i domaćinstvo savjetuju nove stanarke „kako treba najzgodnije koristiti prostor u novogradnjama izgrađenima po njihovim projektima.ˮ[3] Treba imati na umu da je useljenje u novi stan, u tada rastućem industrijskom središtu ̶ Splitu (i okolici) za mnoge radnike, koji su često doseljavali iz ruralnih područja, bio ujedno i prvi kontakt s modernim načinom života. Neki od njih su se prvi puta susreli s funkcionalnom kupaonom, kanalizacijskim sustavom, odnosno relativno komfornim životom u skladu s potrebama tadašnjeg modernog čovjeka. Više od šezdeset godina kasnije promijenilo se vrijeme, politički i ekonomski sustav, Split je deindustrijaliziran, fokusiran većinom na turizam pa su se promijenile i potrebe, standardi življenja, ali i društveni imaginarij, predodžba o tome što podrazumijeva pristojan stan. Isto tako, produbile su se i klasne razlike. Dok jedan dio stanovnika Splita preuređuje skromni E-57 u apartman za najam, prikrivajući njegovu socijalističku prošlost novim IKEA namještajem, velik dio onih manje vidljivih Splićana, uključujući mlade, može tek sanjati o svojih četrdesetak kvadrata.

Poslijeratna modernistička stambena izgradnja uvelike oblikuje urbani pejzaž Splita, dok je pak njezin vijek nagrižen  s više od pola stoljeća suživota ljudi i njihovih domova. Arhitektura i urbanizam novih naselja naučili su svoje stanare novom življenju i oblikovali njihove živote pa čak i osobnosti, a stanari su se toj arhitekturi prilagođavali, ali se i hvatali s njom u koštac mijenjajući polako njezine vidljive i nevidljive kodove.

Na izložbi se aktualiziraju dva ključna aspekta djelovanja Vuke Bombardellija.

Prvi je njegov status arhitekta kao javne figure. Bombardelli je nedvojbeno bio ono što danas nazivamo javnim intelektualcem. Posebno se ističe njegov angažman da arhitektonski diskurs iz uskog stručnog kruga prenese u širi javni medijski prostor, inicirajući i potičući javnu raspravu o arhitekturi i urbanizmu — što je u ono vrijeme bilo izuzetno rijetko. Organiziranjem izložbi svojih radova, tiskanjem biltena i monografija te redovitim predstavljanjem rada svog arhitektonskog ureda, a posebno kroz intenzivnu medijsku kampanju za promociju stambenog tipa E-57, Bombardelli je vlastiti arhitektonski rad nastojao učiniti što vidljivijim i razumljivijim široj javnosti, neposredno utječući na formiranje javnih stavova.

Ovaj aspekt njegova djelovanja bit će oživljen na izložbi, gdje će se proces arhitektonskog rada izlagati javnosti u realnom vremenu. Unutar galerije bit će formiran privremeni arhitektonski ured kojeg čine mladi arhitekti Paul Lombardić, Nikolina Meter, Katarina Pedišić i Sandi Terzić. Smješten u izložbenom prostoru, ovaj ured omogućuje posjetiteljima neposredan uvid u složen kreativni proces arhitekture, dok ih potiče na interakciju s arhitektima. Vidljiv u ulici izloženom „foajeuˮ Salona Galić, ovaj privremeni ured poziva građane, sadašnje ili buduće stanare Bombardellijevih zgrada, da popričaju o svom domu, zatraže savjet ili skicu, evocirajući tako i diskurs javnog dijaloga i polemiziranja, čemu se Bombardelli vično i žustro priklanjao nastojeći obraniti, obrazložiti i približiti svoje ideje.

Drugi ključni aspekt jest Bombardellijeva preokupacija stvaranjem adekvatnog arhitektonskog okvira za suvremeno življenje, koja se u ondašnjem socijalističkom kontekstu konkretizirala u stambenom tipu E-57.

Na izložbi se ovo pitanje aktualizira postavljanjem istog problema u današnji kontekst.

Tema petodnevnog  arhitektonskog rada u prostoru  galerije usmjerena je na promišljanje suvremene revitalizacije socijalističke stambene izgradnje, s posebnim fokusom na Bombardellijev stambeni tip E-57.  I dok se u kontekstu socijalističke izgradnje i rapidnog širenja grada u prostoru na pitanje suvremenog stanovanja odgovor tražio u novoj kući, u novom naselju, danas, u kontekstu kapitalističkog nemilosrđa u kojemu smo krhkosti narušenog prostora sve više svjesni, taj odgovor nastoji se potražiti u već postojećoj kući, u okrilju postojećeg grada. Neminovni rasap graditeljskog naslijeđa socijalističkog razdoblja nije samo u domeni inženjerske dijagnostike. Ono vapi za preispitivanjem s mnogo složenijih aspekata – društveno-političkog i gospodarskog okružja, promjene oblika rada, tehnoloških iskoraka i drugih aspekta suvremenog življenja, svakodnevice i novih oblika suživota.

Suočeni s istovremenim izazovom očuvanja modernističkog naslijeđa i osuvremenjivanja i poboljšavanja uvjeta stanovanja, nanovo eksperimentirajući na Bombardelijevu E-57, služeći se pritom ogoljenim arhitektonskim modelom zgrade, suvremene metodologije počivaju na re-use principu, a nedostaci izvornog projekta nastoje se pritom svladati u spektru intervencija koje sežu od usavršavanja tipologije, povećanja stambenog prostora, energetske obnove, prenamjene.

UMJETNIČKO ISTRAŽIVANJE

Umjetničko istraživanje zamišljeno je kao pokušaj novog pogleda na splitski arhitektonski projekt kasnih 1950-ih kojim je premrežen grad. Umjetnici/e: Duška Boban, Ivan Buvinić, Dario Dunatov, Glorija Lizde i Majda Rožić ovom prilikom u Salonu Galić predstavljaju nove radove na temelju dvogodišnjeg mapiranja, istraživanja arhiva, razgovora, tura, otvarajući nove teme u odnosu na Bombardellijev rad. Njihov pogled obuhvaća širi dalmatinski geografski pojas, od Kaštel Gomilice, Kaštel Sućurca preko Splita i Dugog Rata do Ploča. Projekt je od početka zamišljen interdisciplinarno, pri čemu je znanstveno istraživanje arhitektica dr. sc. Sanje Matijević Barčot i dr. sc. Ane Grgić bilo baza i referentna točka umjetničkog istraživanja.

Duška Boban prvi put javnosti otvara tri osobna albuma Vuke Bombardellija s oko 600 stranica kolaža sačinjenih od njegovih fotografija, skica i prezentacija projekata, kao i mnoštva novinskih izvadaka i korespondencije, otkrivajući tako njegov subjektivni pogled na više od četiri desetljeća vlastite društvene prakse epskih razmjera. Međutim, tu ne staje, već kroz vlastite genealogije kadrirane upravo tim istim arhitektonsko-urbanističkim radom, sagledava moduse djelovanja osviještenog gradograditelja koji unutar specifičnog društvenog konteksta proizvodi prostor, a prostor onda proizvodi društvene relacije. Boban otvara pitanja kako i koliko smo oblikovani Bombardellijevim izgrađenim okolišima. Što nam od njih ostaje, kako u prostornim odnosima, tako i od emancipatorskih impulsa koji su formirali građane jedne epohe u radikalno izmijenjenoj suvremenosti?

Ivan Buvinić skicira prikaz promjene (društvene) paradigme iz kolektivnog u individualno i s tim povezane transformacije (okoliša) koje prepoznaje na primjeru Bombardellijeva stambenog projekta iz kasnih 1950-ih. Pritom, koristi se dokumentarnim i AI generiranim fotografijama u zajedničkom narativu, bez naznaka i instrukcija, formirajući podlogu za buduće promišljanje o temporalnosti i ambivalentnosti prikazanog pejzaža.

Glorija Lizde i Dario Dunatov nastoje istražiti i obuhvatiti iskustvo življenja u stanovima E-57 danas. Lizde projektu pristupa iz fotografske perspektive bilježeći interijere stanova, preinake, detalje, izdvojene scene te portrete ukućana koji u tim stanovima danas žive. Dunatov nastupa kao sociolog te provodi razgovore sa stanarima nastojeći tako dobiti direktan uvid u njihovo iskustvo, prednosti i mane stana, te sakupiti niz subjektivnih narativa. Rad je izveden u formi cijanotipije koja se kroz povijest koristila za izradu arhitektonskih nacrta. Ovim pristupom stavljaju u odnos izvorne Bombardelijeve ideje sa suvremenim iskustvom življenja u njegovim zgradama.

Majda Rožić istražuje tri Bombardellijeve zgrade izvan Splita ̶ u Kaštel Sućurcu, Kaštel Gomilici i Dugom Ratu  ̶  fokusirajući se na arhitektonske elemente, njihovu ulogu unutar cjeline te na određene mikro prostore koji su pretrpjeli minimalne zahvate tijekom vremena. S druge strane, razgovori sa stanarima, dokumentiranje njihovog privatnog prostora, „neušminkanog i sirovogˮ, omogućili su joj uvid u živo, pulsirajuće tkivo tih „betonskih kutijaˮ i u njihovu nekad sretnu, a nekad mučnu simbiozu.

Tekst: Nataša Bodrožić, dr.sc Sanja Matijević Barčot, dr.sc. Ana Grgić

[1] https://vizkultura.hr/stanovanje-je-ljudsko-pravo/ (pristup: 3.9.2024.)

[2] Trcol, Ana, „ Da bi kupila stan zadarska obitelj mora štedjeti 18, dubrovačka 17 a zagrebačka 15 godinaˮ,

https://ezadar.net.hr/biznis/4418081/da-bi-kupila-stan-zadarska-obitelj-mora-stedjeti-18-dubrovacka-17-a-zagrebacka-15-godina/ (pristup: 3.9.2024.)

[3] Slobodna Dalmacija, 1. kolovoza 1963., https://arhiv.slobodnadalmacija.hr (pristup: 10.11.2023.)