Stipan Tadić / Parabola urbanog

Planirani utopijski grad, arhitektonske mutacije, (ne)konzistentni i (ne)koherentni fragmenti arhitekture i ambijenata proizvedeni ljudskom djelatnošću i uklopljeni u ono što Rem Koolhaas naziva – the grid, naoko su u središtu istraživanja novijih slikarskih djela Stipana Tadića. Životopisnost ulica, urbana struktura, ideologija utopijskih projekata i nemogućnost njihovih realizacija, suživot čovjeka i grada, kretanje unutar blokova kao strategija tako promišljenog prostora i taktike stanovnika kao odgovor na njih samo su neki od motiva Stipanovih radova izloženih na ovoj izložbi. Ipak, ove epizode smještene u raster grada samo su sredstvo definiranja (umjetničkog i osobnog) identiteta slikara unutar simulakruma koji predstavlja New York. Stipanove preokupacije slikarskom materijom, sredstvima, stilovima, poviješću slikarstva i žanrovima kontinuirano se razvijaju i transformiraju od samih početaka njegovog stvaralaštva. Iako u novim etapama svojeg opusa donosi novu „perspektivu“, moguće je locirati poznate trope njegova slikarstva – duboko promišljanje (vlastitih i povijesnih) stilova, eksperimentiranje tehnikama, reinterpretacije historijskog slikarstva i autorefleksivno poniranje u formi portreta. U novim djelima koje je izradio po odlasku u New York, izloženima na ovoj izložbi, Tadić se ponovno zaustavlja na istim „mjestima“, ali ih dodatno produbljuje.

Povijest slikarstva i transformacija (povijesnih) stilova, do sada vidljivi u tehnici, motivici i narativu rada, u novim se radovima javljaju kao sredstvo izgradnje (novog) vlastitog identiteta i stila – ili njihove reinterpretacije. Grad, prizori s ulica, ljudi, predmeti, perspektiva, boje, crtež – elementi su kojima konstruira jedinstvenu vizuru onoga tko promatra (autora). Promatrano predstavlja New York kao multikulturalni grad, sjecište različitih identiteta i njihovih stereotipa koji zajedno tvore jedinstvenu američku kulturu, ali istovremeno, odabir i raspored motiva, perspektiva (u smislu pogleda i kao način prikazivanja prostora), tehnika i kolorita u službi su definicije slikarevog identiteta unutar takve tvorevine. Na pojedinim slikama promatrač zamjećuje statistiku iz videoigara, playlistu Spotifyja, HRT logo, hranu, izdvojene motive vezane za introspekciju, fragmente povijesti umjetnosti i ikonografiju i dr. U svim kontradikcijama i različitostima ovog grada, promatrač tako vidi samo ono što čini i gradi stil i identitet umjetnika-autora. Čak i kada reinterpretira historijsko slikarstvo, koje je u dosadašnjem djelovanju više puta redefinirao na formalnoj i sadržajnoj razini, ono ukazuje na označitelja identiteta umjetnika. Autoportret, kao još jedna konstanta Stipanovog djelovanja, tako više nije pokušaj svojevrsne aproprijacije – prisvajanja i uslikavanja vlastite ličnosti u povijest „zapadnog“ slikarstva, to jest pokušaj slikara s periferije kulturno-umjetničkog kruga postaviti se u središte dominantnog narativa. Sada, kada se nalazi u epicentru svjetske umjetnosti, prošle su se težnje rasplinule u niz manjih narativa, krhotine identiteta – koji slikar-autor pokušava izgraditi slikajući novi urbani kontekst i svakodnevicu. Autoportret nije lice autora utkano u slikarsku materiju, nego svaki motiv i element slikarstva odražava i izvodi umjetnikov identitet i tako umjesto na razini odraza, djeluje na razini prerformativa. To je osobito vidljivo na primjeru prizora iz Tkalčićeve ulice u Zagrebu (tzv. Tkalče) gdje je dominantno crno-bijeli autoportret definiran grafizmom Stipanovog crteža vizualno izdvojen (bojom, crtežom i perspektivom) od prikaza popularne ulice. Nokturalna scena – prizor ispražnjene ulice i pomalo bezizražajnog, „pijanog“ izraza lica lika pušača (koji se zbog odsustva boje i atmosfere prostora doima kao prikaza) – odraz je nutrine. Prizor progovara o pogledu povratnika istovremeno povezanog sa sredinom, ali dovoljno otuđenog kako bi je promotrio na novi način.

U tom smislu i boja odražava umjetnikovu perspektivu i njegov pogled na pomalo distopične i gritty dnevne i noćne scene New Yorka i Zagreba. Čak se i konstantno eksperimentiranje crtežom (osobito onim inspiriranim stripom koji je obilježio Stipanov život i umjetnički opus) i tehnikama – od ulja, akvarela i keramike može pojmiti konstrukcija identiteta.  Na izložbi su prvi put predstavljeni radovi u keramici koje izvodi u koautorstvu s umjetnicom Hae Won Sohn. Umjetnikov interes za novi medij također proizlazi i konstantne želje za medijskim eksperimentom, ali i hvatanjem u koštac s tehnikom koja u „zapadnoj“ umjetnosti, unatoč povijesti vrhunskih umjetničkih djela, još uvijek ima konotacije efemernog i obrtničkog, dok u „istočnoj“ umjetnosti ona predstavlja uzvišeni oblik estetskog i funkcionalnog umijeća. Upravo su u ovim radovima spojena ta dva pola – umijeće oblikovanja umjetnice i gestualni, stripovski crtež umjetnika.

Izloženi radovi predstavljaju tako zrelo i kvalitetno slikarstvo umjetnika neopterećenog borbama velikih starih narativa (između figuracije i apstrakcije, realizma i konceptualnog), kao i njegovim prošlim preokupacijama vezanim za ulogu slikarstva. U značenjskim višestrukostima New Yorka to je, u konačnici, nebitno. U procjepu između unutarnjeg i vanjskog svijeta formira se jedinstvena slikarska perspektiva koja se referira na grad kao mozaik različitih scena, na kolektivnu i pojedinačnu (vizualnu) prošlost bez hijerarhijskog pozicioniranja. Stvoren je novi sustav formalnih i sadržajnih vrijednosti koje razlikuju rukopis Stipana Tadića od multi-identiteta drugih predstavnika suvremenog slikarstva.

Patricia Počanić