Tajči Čekada / „… i što ti performeri zapravo rade?“

Što je to performans i što ti performeri zapravo rade? – zapitali su se “forumaši” ne tako davne 2013. godine, i to u podsektoru Forum.hr-a koji se zove “Muški kutak – Za poklonike piva, daljinskog, verbalnog šovinizma i ostalih muških spika…”, a njihove komenare umjetnica Tajči Čekada iskoristila je kao scenarij za izvedbu istoimenog performansa u kojem sudjeluje 21 osoba, kao i na ovom forumskom “razgovoru”. Kao što sudionici internetskih rasprava skrivaju osobno ime pod nickname-om, što im onda daje slobodu da vrijeđaju bez da svoje riječi potpišu imenom i prezimenom, performeri nose kostime koji skrivaju prave identitete aktera. Izveden u javnom prostoru u samom centru Rijeke, ovaj umjetnički čin na neki način preslikava opće nerazumijevanje značenja performansa, ali i umjetnika općenito, koji, kako kažu “forumaši”, uglavnom “sviraju kurcu” i od toga žive jako dobro parazitirajući na državnom proračunu.

Na ovu izjavu odmah bih nadovezala drugi performans Čekade, koji se također predstavlja u ovom presjeku njezinih radova unazad posljednjih 10tak godina, naziva „Šunka-sir, kulen-sir, samo sir“, u kojem umjetnica u izjavi o radu kaže: “Za takav sam se performans odlučila jer iako se bavim poslovima kao što su kostimografija, modni dizajn, fotografija, performans itd, ponekad si moram pomoć nekim dodatnim poslom, a to je već osmo ljeto za redom izrada sendviča koje prodajem u raznim beach barovima.”

Tajči Čekada dio je snažne i uvijek provokativne riječke umjetničke scene, te  se u svom dugogodišnjem radu koristi raznim načinima umjetničkog izražavanja, od fotografije, modnog dizajna i kostimografije, do performansa u kojima je najčešće i akter, a ovom izložbom u Salonu Galić želja nam je predstaviti presjek njenog umjetničkog djelovanja u posljednjih desetak godina kroz devet video performansa i/ili dokumentacija umjetničkih radova.

U njenim performansima često je prisutna svojevrsna transformacija osobe, odnosno umjetnika, aktera performansa, u neko drugo biće, životinju, ili čak mitsko, izmišljeno, izmaštano biće, te oni ovako postavljeni zajedno stvaraju jedan imaginarij koji je Branko Cerovac izrazito precizno nazvao “kulturnim bestijarijem”, te prezentiraju umjetničinu želju transformacije stvarnog života u “život u umjetnosti”. Pitanje je koliko je ova želja svjesna ili nesvjesna, nagonska, jer sama umjetnica kao razlog za nastanak performansa F to H, u kojem realizira transvrsnu i transrodnu transformacije iz čovjeka (tzv. ženke) u zeca (tzv. mužjaka), kaže: “Potrebu za transformaciju u zeca u sebi nosim od 2010. godine, kada mi je to jednostavno „sinulo“ i počelo me postepeno i sustavno opsjedati. Želja je bila iskonska, ne vezana za ikakvo promišljanje ni citiranje.” U ovom performansu, za potrebe kojeg umjetnica nadograđuje vlastite zube, te se preoblači u zeca, ali ne zeku, nipošto ni zečicu, u kojem je neizostavna usporedba s Josephom Beuysom, odnosno njegovim slavnim performansom “Kako objasniti slike mrtvom zecu” iz 1965., umjetnica nimalo slučajno ulazi u problematiku rodnog identiteta i njegovih transformacija. Naime, F to H je aluzija na internetske kratice za spolne transformacije (F to M za transformacije iz žene u muškarca i M to F za transformacije iz muškarca u ženu). Kod Čekade je riječ o transformaciji iz žene u zeca, i to šumskog zeca, i muškog zeca.

Opetovana tema transformacije ponavlja se kod Čekade više puta, kao da umjetnica, svjesno ili nesvjesno, pokušava pobjeći u vlastiti izmaštani svijet koji ima potpuno drugačije zakonitosti od ovog stvarnog kojeg dijelimo s njom, bježeći tako u prirodu transformirajući se u puža te iscenirajući piknik s veprom, kao u performansu “The picnic”, ili čak u smrt, kao u performansu “Post mortem high fashion”, uvijek sa dozom humora i autoironije, te pomnom pažnjom za svaki detalj kostimografije i scenografije. Nameće se zaključak da djelomično pokušava pobjeći od onih likova iz Muškog kutka s početka ovog teksta, koji sami sebe nazivaju šovinistima i time se očigledno ponose, a ja bih zaista više voljela da su njeni maštoviti i idilični umjetnički svjetovi stvarni, a da ova stvarnost u kojoj takvi ljudi postoje i siju mržnju prema svemu drugom i drugačijem, nije stvarna.

Iz predgovora: Natasha Kadin