Teuta Gatolin / Era presvlačenja paukova

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

________________

Rad Teute Gatolin možda je najjednostavnije opisati višeslojnom ambijentalnom instalacijom, koja u svoj svojoj složenosti odiše jednostavnim jezikom, ispunjenim empatijom prema svijetu koji nas okružuje. Radi se o ciklusu radova nastalih između 2019. i 2021. godine, koji međusobno komuniciraju i pričaju priču o zamišljanju drugačije budućnosti.

Prostorna instalacija sastavljena je od nekoliko međusobno povezanih modularnih cjelina, promjenjive konačne kompozicije. Priča iza svakog od ovih elemenata uključuje svakodnevne radnje, proces rada na materijalu i njegovo osluškivanje, a u nekim slučajevima i zajednički rad s drugima (ljudima i ne-ljudima). Jednako joj je važno i teorijsko polazište, pri čemu se, između ostalog, oslanja na djela Donne Haraway, Arnea Naessa i Ursule LeGuin.

Može se reći da rad iskušava brojne alternative trenutnom antropocentrističkom sustavu i predlaže, ili barem daje uvid u ideje koje bi se ovom sustavu mogle suprotstaviti. Stoga će za opisivanje svog rada Teuta koristiti termine poput “bajanja” (ekologije), “svjetovanja” i “odmišljavanja”. Njezin prijedlog je istovremeno subverzivan i senzibilan te ujedno izvrće percepciju onog što smatramo radikalnim, u odnosu na stvari koje su dio normativnog sustava.

Simbioza različitih polazišta istraživanja rezultira uspješnim poigravanjem osobnog i trenutno gorućeg, osvještavanjem svakodnevnog (naročito onog zaboravljenog) i zamišljenog (ponekad također zaboravljenog). Pritom prenosi iskustvo življenja antropocena, a osobna tjeskoba koja proizlazi iz tog iskustva postaje jedno od ishodišta rada. No, umjesto da inducira i amplificira tu anksioznost, Teutin rad je uspješno pretvara u more novih mogućnosti, upravo kao alternative takvom razmišljanju i osjećanju, umjesto distopije kakva nam se, u ovom kontekstu, uobičajeno prezentira.

Pritom preuzima i odlike arhetipskih lukavaca, često paukolikih, koje pronalazi u mitologijama i bajkama, a koji pomoću inventivnosti, rječitosti i okretnosti dolaze do rješenja i u bezizlaznim situacijama. Natruhe ove analogije umjetnica daje već u naslovu, referirajući se na pripovijedanje kao korištenu metodu. Spomenuti paukoliki i pletući entiteti na koje nailazi istražujući mitologiju često su povezani s pričom koja se plete nitima poput paukove mreže, a  antropocen simbolički uspoređuje s procesom presvlačenja paukova, u kojem je potrebno odbaciti staru ljušturu i isplesti nove priče i događaje. Iskustvo življenja antropocena u prvom je redu izraženo kroz objekte, bilo nađene, izrađene ili modificirane; ne libeći se zakoračiti u digitalnu sferu s kojom ova umjetnica uspješno barata.

Komadići drva koje nalazi u Žumberačkoj šumi (“O drveću i šumama”, rad koji prati i video projekcija snimljena na lokalitetu) kao posljedicu neplanske deforestacije, zbog oblika u kojem ih zatiče, povezuje s idejom dubokog vremena i promjenom prakontinenata. U postavu, oni funkcioniraju poput slagalice, koje publika može presložiti i pritom zamišljati nove “kontinente”.

Serijom skenografija koje se bave promatranjem biomaterijala na dva načina; kroz ljudsko oko, te kroz oko stroja, nazvanih “Magični objekti”, nastoji zamišljati i odmišljati sve uključene materijale kao međusobno povezane priče, pritom koriteći glitch koji nastaje na površini skenera kao alat koji otvara prostore za odmišljavanje.

Očigledno je da se narativ brige (u različim formama koje poprima), kao praktičnog oblika empatije i temelja za razumijevanje drugog i drugačijeg, provlači kroz sve navedene radove, no najizravnije se manifestira u dijelu ciklusa nazvanom “Objekti brige”. Ovaj dio uključuje radove u kojima se sam čin pletenja ispoljava kao materijalizacija brige. Tu su pletene deke koje je za vrijeme pandemijskih zaključavanja izrađivala zajedno sa svojom bakom te drugi, pronađeni i izrađeni predmeti. Osim samog čina pletenja, deke su objekti brige per se – funkcionalni predmeti izrađeni kako bi zaštitili od hladnoće.

Intervencijama u kanonski tekst geologa Jamesa Huttona iz 18. stoljeća, jednog od temelja moderne geologije, stvara knjige umjetnika (rad “Od Zemlje/Of the Earth”) generirajući jedinstvenu poeziju na način da izbjeljuje ili zacrnjuje određene dijelove originalnog teksta, kudikamo unoseći nove riječi, a neke izmjenjujući samo sitnim preinakama sukladno njihovim sličnostima po grafemskoj ili fonetskoj osnovi. Izmijenjeni tekst slobodnim je prijevodom preveden na hrvatski, uzimajući u obzir spomenute načine manipulacije. Stranice knjiga nisu uvezane, čime izbjegava determinaciju i finalizaciju na taj način ostavljajući i ovaj, poput drugih radova, otvorenim novim prilagodbama sukladno promjenama koje se oko nas događaju.

Odnos teksta i objekta, riječi i stvari i njihova fragmentiranost unutar izložbe dozvoljavaju brojne asocijativne pomake u načinu shvaćanja određenog pojma na koji se riječ ili objekt odnosi.  Izbacivanje iz zadanih kategorija, izazivajući dominantne narative, uključujući i one estetske, namjerno ostavlja dojam nedovršenosti – one koju percipiramo kao stanje otvorenosti, nedeterminiranosti naviknutim obrascima, kako bi izbjegla stvaranje još samo jednog kalupa – definirane strukture koja ne podnosi modifikacije i interpretacije. Upravo suprotno, ovakav postav je fluidan, procesualan i vremenski neograničen.

Vremenska dimenzija rada obuhvaća odnose između jučer, danas i sutra, ponovno posjećujući postulate naše kulture (uključujući i one zaboravljene) i istražujući mogućnosti za eskapiranje postojećih normativa dajući priliku nekim održivijim modusima djelovanja, ponašanja i bivanja uopće.

U brojnim pričama o lukavcima je, kako kaže, takve temelje dobro s vremena na vrijeme malo razbacati.

Možda tako možemo, makar na trenutak, zamisliti drugačije budućnosti.

Jasmina Šarić