Tino Vuković / WHAT, IF, THEN

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

_______________

He was looking into the distance

at the landscape on the horizon.

It’s time to go, into the unknown,

to head somewhere.

Safety was an illusion, a straight line

between the sky and the sea.

His  face in the dusk became

just a silhouette on the scene.

(Tino Vuković)

Specifikum ovoga kataloškoga teksta je taj što nastaje u dinamici putovanja u Prag, na pojedinim dionicama čekanja avionskih transfera kao i u stanu smještenom tik uz Karlov most ili obližnjem bistrou. Uključenje osobne komponente inače svojstvene putovanju ovdje je namjerno jer ‘osobno’ – i pomalo ‘voajersko’ – postaje ključ čitanja izložbe Tina Vukovića.

(aerodrom u Splitu nakon rastanka s Alice Hiller)

Razmišljanje o nepostavljenoj izložbi krenulo je i to ponajprije uvidom u materijal koji se nalazi u Bolu na otoku Braču. Izložba Tina Vukovića – jasno je – artikulira se kroz susret tekstualnih sekvenci i onih slikovnih koje su ponešto brojnije. Prisustvo riječi zapravo orijentira promatrača na potrebu čitanja značenjske potke samoga prikaza. Tekstualna dionica pokreće se općenitom konstatacijom WE ARE koja implicira i sva ostala glagolska vremena te glagolske načine. Takva slojevitost i jest smjer pristupa Tinovim radovima koji se suočavaju s bivanjem kao palimpsestom nataloženih identiteta i onih koji su, pak, još uvijek u nastajanju. Konstatirano ‘jesmo’ podjednako se odnosi na višestrukost unutar jedne osobe i njihovu fluidnost, ali i povezanu zajednicu više osoba. S druge strane, NOT LIKE THIS upućuje na svojevrsno podvajanje jer nevoljko se negira ono što je očigledno, odbacuje različitost. Sve se to iskazuje Tinovim šalicama toploga razgovora koji on doslovce gura na površinu galerijskoga zida.

(aerodrom u Zürichu)

Zanimljivo je, međutim, fokusirati se i na očiglednosti. Naime, Tino u gabarite pripovijedanja postavlja ‘pitanje’ DOES A BEAR SHIT IN THE WOODS. Naravno da sere! Fenomen očiglednosti je prilično zanimljiv jer sve su očiglednosti naizgled dostupne, tobože pri ruci, ali sklone ‘odgodi’ baš poput bliskih destinacija koje uglavnom pretpostavljamo udaljenim odredištima. O očiglednostima počesto ne razmišljamo angažirano. Ovdje kao da je riječ o umjetnikovu stalnom udaljavanju i približavanju sebi. Takvo pulsiranje zasigurno je dio Tinovih propitivanja koja pretače u slikarski medij i čini ih spremnima za daljnju komunikaciju. Nije nevažna ni podloga na kojoj ispisuje tekst očiglednosti. Riječ je o Tinovu pokrivaču koji promatrača upućuje na primjere umjetničkih radova koji kao komponentu koriste posteljinu pritom propitujući različite identitete i kontekste intime.

(palača Colloredo Mansfeld u Pragu i bistro La Bottega di Finestra čekajući Barbaru Vujanović)

Fiktivna komponenta u potpunosti je okupirala slikovni dio izložbe u nastajanju. Naime, sekvence preuzete iz različitih filmova i njihove protagoniste Tino koristi za propitivanje vlastitih dvojbi i iniciranje razgovora. Slikarskom vještinom i pažljivo promišljenim kadrom on zapravo ponire u karakter filmskih likova pokazujući nesvakidašnju empatiju i razumijevanje. Kroz naglašeni oblik njihove uloge i alter ega, Tino postupno dolazi do njihovoga realiteta. Umjetničko djelo zapravo je permanentni proces koji se razvija od slike prema njezinu doživljaju i interpretaciji. Valja načas spomenuti slojevite karaktere poput Edne Jean Dallas, Karme Johnstone, Deborah Ward…

(aerodrom u Pragu nakon rastanka s Barbarom Vujanović)

Za kraj će dostajati jedna kratka misao: nije lako – ako uopće i jest moguće – odabrati vrijeme i mjesto za biti.

Dalibor Prančević