Momčilo Golub / TKO BI SE SJETIO JABUKE DA JE NIKAD NIJE VIDIO?

Točka za početak nove priče

Mada se Momčilo Golub vratio „kući“ još izložbom iz 1999. a potom u svom gradu izlagao i 2013. i 2016. moglo bi se možda kazati da je novim radovima stavio točku na rečenicu započetu 1983. onom sjajnom i vraški značajnom izložbom „Mramor za Venerin bok“ u splitskoj Galeriji Umjetničkog salona. Ne samo stoga što onaj davnašnji „Zec koji sluša zvijezde“ ima novi život združen s jelenskim rogovima na naslovnici „Frankfurter Algemeine Zeitunga“ (kao možda i podsvjesni hommage i Düreru i Beuysu i Irwinu), što zavjese u koje su upetljani insekti prizivaju prozračnu taktilnost koju su nudile studije draperija sa slika starih majstora a dijelovi glazbala u novim instalacijama imaju predšasnika u  violončelima iz 2015., već zbog stvaralačkog postupka koji nastavlja umjetnikova sustavna propitkivanja opipljive tvarnosti i umjetničke „stvarnosti“. Danas, za razliku od mnogih radova iz osamdesetih i doba Golubovog leta iznad kukavičjeg gnijezda kojima je propitkivao odnos umjetničkog objekta/artefakta (kroz fotografije reprodukcija remek djela)  prema stvarnim materijalima, daleko više korištenjem uporabnih predmeta kojima uskraćuje izvornu praktičnost i svrhu. Isto onako kao što je remek djelima iz svjetskih muzeja „dokidao“ unikatnost umjetnine pretvarajući ih u umnoživ ready-made muzejskog postera ili „merchandisinga“. Zanimljiva je to ali i tako tipična golubovska inverzija: umjetnina je nekoć postala uporabni predmet a potom, lišena izvorne nakane, „materijal“ novog umjetničkog objekta da bi s novijim ciklusima radova svakodnevni predmeti oslobođeni svake funkcionalnosti postali – umjetnički rad. Prvi je to prepoznao kustos Branko Franceschi i Goluba potaknuo na novi let materijaliziran sjajnom izložbom u splitskom MMC a onda i monumentalnom skulpturom izvedenom od krhotina porculana u Galeriji umjetnina u Splitu.

Ready made, bio on starenjem i propadanjem uskraćen izvorne funkcije ili pak netom nabavljen ribički štap, lopata ili metla naknadnom intervencijom do apsurda i parodije lišena izvorne namjene, djelići su predmeta iz svakodnevnog okruženja korišteni kao gradivo tkivo za umjetničke objekte nastale iz kontemplacije. U njenoj je osnovi nekoć – a možda i danas – i štogod od budističke potrage za uvidom u „nepostojanost svih stvari“ odnosno nepostojanje suštine i trajnosti. Zar je onda čudno što je vrijeme – koje neumitno teče i u konačnici sve tvarno i naizgled važno pretvara u ništavno – jedna od „crvenih niti“ koje se provlači kroz Golubov opus. Poput onog snopa metalnih majstorskih metara koji su poput klasja žita povezanih ručnim satom a koji kao da govori da su naša opsesivna mjerenja vremena i duljina, tako nebitna u suočenju s onim Velikim Koscem koji sve odvodi u ništavilo.

Ako je Golubovim umjetničkim objektima iz osamdesetih poput znane „Alkemije kruha – od olova do pozlaćene bronce“  prije „materijalizacije“ prethodila kontemplacija koja stoji duboko u „opisu radnog mjesta“ konceptualnog umjetnika, noviji su radovi svojim „hodogramom“ drukčiji. Najprije su plod intuitivnog sakupljanja (lišenog svake logike i potrebe osim odabira „po srcu“ a ne „po umu“) pa onda promišljanjem (kontemplacijom) u ateljeu posvojeni ili – bolje je reći – usisani u organsku cjelinu autorskog artefakta.

Ova je izložba stoga točka na jednu dugu i složenu rečenicu ali ne i kraju priče jer Golubovo se putovanje nastavlja. Ne više možda ono fizičko s pariškim i newyorškim adresama već duhovno i umjetničko s ready-made objektima, instalacijama i asemblažima dosljedno usuglašenim s temeljnim odlikama autorove poetike. A Golub nije „od jučer“. Još je manje umjetnik-novostečak koji svoje postojanje duguje medijima i naklonosti kritike. Štoviše, i svojim neizborom (humanističkim svjetonazorom i duhovnošću koje nisu za ovo doba i rovove prizemnih isključivosti) i svojim izborom margine kao legitimnog polja djelovanja, gotovo da je posve izvan žiška pažnje (likovne i one medijske) javnosti.

Momčilo Golub, rekoh, „nije od jučer“. On je i srednjevjekovni isposnik-mistik i alkemičar, i budist i asketski katolički redovnik, i baštinik dadaističke prakse ready-madea i asemblaža s početka prošlog stojeća i praskozorja europske avangarde ali istovremeno i pronicljivi promatrač i kritičar svagdana. Dajući svojim radovima glas i riječ (pomno odabranim citatima i natpisima) od kojih se, u svom isposničkom privatnom svijetu, tako rado odrekao. A kad umjetnički radovi govore umjetniku je dovoljna šutnja.

Zlatko Gall (2018.)