Mislav Katalinić & S. Lupino & G. & Z. Šojat & Martina Zelenika Moon / Točka NA(E)STAJANJA

Točka.

To infitezimalno maleno nedimenzionalno počelo, to nešto što se od ničega razlikuje samo po tome što nije “ništa” već “nešto”. Prapočelo Svega. Bez duljine, širine, obujma i oplošja, oblika i veličine. I bez vremena i prostora.
I upravo ta umalo nepostojeća ali ipak snažno postojeća točka trajni je prapočetak svih nastajanja i izakraj svih nestajanja, u njoj se zrcali sama ona, i u sebi zrcali svijet i svijet je njeno zrcalo.

Točka je i trenutak. Tren. Beskonačno kraći od treptaja, a tako beskrajno uporno nazočan. Ali točka do točke, do točke, do točke, i nastaje trajanje, nastaje dimenzija, nastaje prostor i njegovo vrijeme, ili pak, ako vam je draže, nastaje vrijeme i njegov prostor. Vrijeme i prostor, prostorivrijeme. I stalni ciklus. Krug nastajanja, uspona, pada i nestajanja, stalni i neprestani. I tako tren za trenom, dan za danom, godinu za godinom…

Gledajući s udivljenjem svijet u kojemu naš trenutak sadašnjosti boravi ne možemo ne primijetiti te krugove nastajanja i nestajanja. I nakon zime uvijek dolazi proljeće, svakolika priroda što gotovo da je “nestala”, pritajila se i u zakutak hladnoće zavila, odjednom punim zamahom nanovo izvire, pupa, cvjeta, bujnom nas srećom obasipa. Ali snjegović na raskrižju sve je manji i slabašniji, i samo mu još vršak glave izviruje, a iz njega već proviruje visibaba. Proljeće — točka nestajanja i nastajanja. Ravnodnevica. Tren kada su noć i dan na vazi. I kada Sunce prevladava, Svjetlo pobjeđuje Mrak, Toplina Hladnoću.

Koliko li smo mi malena točkica u beskraju Svemira, i koliko li smo mi veliki u punini našega bića. I u tome udivljenju prema prirodi i udivljenju prema našoj snazi imaginacije uzeli smo štapić, komad pougljenjenoga drva, blato, glinu, kamen, staklo, čelik, beton, kanu i crni ribizl, platno, svjetlo… i počeli stvarati. Rodila se Umjetnost.

U bremenitosti povijesti, u svim tim točkama nestajanja i ponovnoga nastajanja mnogo je umjetničkoga ostvaraja Čovjekova izgubljeno. Ono malo što nam je od tih drevnih dana ostalo, poput Lascauxa, Altamire, Cheuveta, ili pak doline Coa ili Siega Verde, zorno pokazuje čovjekovo udivljenje prirodom i njegovu moć umjetničkoga izričaja.
Najstariji kiparski rad do sada nađen na tlu Europe star je četrdesetak tisuća godina, i nastao je u doba kada su se u Europi pojavili prvi Homo Sapiensi, poznati pod nazivom Cro-Magnonci: Venera iz Schelklingena. Žena, majka, simbol plodnosti i stvaralačke moći prirode… Točka iz koje nastaje dijete, novi Čovjek.
Uistinu iz svih tih crteža, slika i kipova koji još nisu došli do svoje točke nestajanja izvire iskonsko i istinsko udivljenje prema Majci Prirodi i prema Majci Ženi kao živome izvoru novoga čovjeka, ženi kao simbolu ukupnosti života i stvaranja. I upotrazi za tim izvorom života neki su se zavlačili u špilje, u dubinu utrobe Majke Zemlje, ne bi li bili bliže samome izvoru kreacije. I tamo su stvarali svoju umjetnost.

Na ovaj dan nestajanja Zime i nastajanja Proljeća, desetke tisuća godina nakon Lascauxa ili Peche Merlea, poput naših ondašnjih kolega, i mi se ritualno povlačimo sa svjetla dana i zavlačimo se duboko unutra — zavlačimo se u prostor koji poodavno u nasljedstvo nam ostaviše Rimski graditelji, zavlačimo se u podrume Dioklecijanove palače.
I ovdje, duboko zaklonjeni u naručju Kamena, zastanimo, promislimo, sjetimo se. Gjde smo sada, kakovi smo sada, koliko smo dobili, a koliko smo izgubili u tim desetcima tisuća godina?

Jest, dobili smo “materijalnu udobnost”. Dobili smo i nevjerojatnu mogućnost da međusobno komuniciramo bilo gdje po svijetu — mogućnost da izgradimo našu zajedničku kolektivnu svijest. Ali u tome prelamanju preko materije izgubili smo mnogo od sebe. Mnogi čak i cijele sebe. Zagubili smo negdje onaj svakodnevni ushit rađanja nove zore, novoga izlaska Sunca, novoga Proljeća. Ushit radosti da smo dio Prirode i da Priroda brine o nama. Vidimo li uistinu i iskreno još uvijek Prirodu i Ljude? Divimo li im se?
Ako je čovjek u sebi izgubio istinsko divljenje prema svijetu, da li je i sam više vrijedan istinskoga divljenja? U kojemu smo trenutku postali samo brojevi hladno zapisani u nekome polumrtvome kutku velikoga arkiva, na nekoj pločici, papiru ili kompjutorskome disku? I jesmo li zaista izgubljeni. Ili samo zagubljeni.
Zavlačeći se u ovaj duboki mrak tisućljetne kamene građevine, želimo posjetitelja prvo odvojiti od vreve i huke svakodnevice, i obujmiti ga začudnošću umjetnosti u njenoj prolaznosti i neprolaznosti. Umjetnosti koja je uvijek između točke nastajanja i nestajanja.

Čelik i svjetlo. Dva umjetnička sredstva veoma različite trajnosti. Možda posjetitelja podsjete na prolaznost vremena, na brzinu zaborava ina trajnost umjetnosti kao medija prenošenje sjećanja. Vrijeme i prolaznost, i krug neprolaznosti.
Pokušajte se s nama, ovdje u sigurnosti starih zidina, vratiti, ili, ako hoćete, otići, u neko drugo vrijeme, neki drugi prostor, vrijeme i prostor u kojemu ne važe sva naša materijalna ograničenja, u kojemu nije podpuno jasno što je bilo prije a što će biti poslije. I pokušajte zajedno s nama pustiti da izroni neko davno zagubljeno sjećanje. Uđite u ono maštovito vrijeme zajedničkosti, vrijeme poput Aboridžinskog „vremena snova”. Podsjetite se da niti u ovome „tehnološkome” dobu čovjek ne smije zaboraviti da je Čovjek, da je dio Prirode i da su i Čovjek i Priroda dio jedne velike Cjeline.
Rađanje, mijena, smrt, mijena… Sve oko nasteče u vječnome kotaču točke næstajanja. Točka nastajanja i točka nestajanja. Točka sna i točka jave. Točka trenutka i nizovi sjećanja. Buđenje sjećanja. Sjećanja na ono što nas oduvjek zadivljuje. Sjećanja na to kako smo kao mala djeca otvorenim očima i puninom srca i duše upijali začudnost svijeta ukojem se nađosmo.

Probudimo se i sjetimo se Čovjeka u nama!

Gordana Gredičak Šojat, Mislav Katalinić, Stephan Lupino, Martina Zelenika Moon, Zorislav Šojat