Zoran Alajbeg / Transponiranje pejzaža

Projekt “Transponiranje pejzaža” je zamišljen kao postav desetak fotografija velikih dimenzija u galerijskom prostoru. Fotografije dokumentiraju trenutno stanje krajolika na rubu grada Splita, točnije, na padinama Kozjaka, Mosora i o. Brača kojima dominiraju iskopi (tzv. kave) kamena, šljunka i tupine. Fotografije prikazuju “stanje na terenu”.

Osim kave na brdu Perun (koje cijena eksploatacije očito nadilazi profit), sve ostale se ubrzano šire, a sam Perun postaje deponij otpadnog materijala (poznatog i nepoznatog porijekla).
Rušilački razmjeri na okolnim padinama prelaze svaku mjeru.
Krajolik je trajno devastiran pa zahtijeva korekciju svih onih idiličnih pejzaža nastalih u oku ljubitelja prirode od vremena Salone do danas (jer dublje u prošlost memorija ne seže). Mimikrijske kave, gotovo neprimjetne na izmaku prošlog stoljeća, u prvim godinama ovog stoljeća transformiraju se u otvorene groteskne forme nalik na dekubitusne rane.
Iz dana u dan iskopi su sve veći, sve je brže i učinkovitije transponiranje resursa u sirovine, jer su suvremeni eksploatatori postali bezosjećajni dileri (svakojaki koncesionari) koji se povode čistim profitom na uštrb krajolika. Količina iskopanog materijala pokazuje da se formirala kritična masa ovisnika o kamenu, šljunku i tupini. Svatko ima nešto podzidati, naliti kakvu betonsku ploču, poravnati put ili spojiti morske hridi, a nije nikakva tajna da je veliki dio te radinosti u koliziji sa zakonom, jer je posljedica zadiranja u javno dobro (o čemu su napisane kartice i kartice novinskih tekstova). Tako taj neselektivni, destruktivni proces transponiranja materijala postaje uzrokom drugog problema, problema nekontrolirane izgradnje, dogradnje i nadogradnje (što je npr. u Splitu i okolici očigledno).

Nepoduzetnom, ali pažljivom građaninu ostaje samo pogled na te ožiljke u prirodi i pokušaj uživljavanja u nove slike krajolika s namjerom da se i u devastiranome vidi smisao, pa onda i ljepota.

Sumnjičavcima u snagu i ljepotu izvornog krajolika sugeriramo da na izlazu iz grada pred Lovrincom osvijeste pogled na nedirnuti dio Mosora. Ne traje to dugo, ali nadahnjuje.

Na žalost, idilični pogled na Klis je zauvijek nestao. Poništili su ga suicidalni iskopi nad Majdanom i u Mosoru povrh izvora rijeke Jadro, u direktnom srazu s vodom koja nam je od životne važnosti. Da je nema, ne bi bilo ni nas, bio bi ovdje samo jalov krš i goli kamen. Tokovi podzemnih voda su neistraženo područje, varljivo je znanje o možebitnim posljedicama diranja u nepoznato. Kad se zapara koža, potkožno tkivo biva izloženo infekciji.

Susjedni Kozjak je posebna priča, jer je obznanjeni dio “prirodnih resursa”, pa se s njim permanentno trguje. Tu su mu tragičnu ulogu dodijelili naši očevi u jednoj relativno kratkoj industrijskoj ekspanziji. Ono što se učinilo nužnim preraslo je u profitabilno. Tko više zna za koga? Od stvarne vrijednosti sirovina opstaje samo potrošena sintagma “tijek novca” i dirljivo licemjerna vjera u “biološku sanaciju eksploatacijskih polja”. Možda uspije kaštelanski crljenak ili čak plavac mali (položaj i nadmorska visina bivših padina su OK, ali je nešto s dubinom “naopako”)?

A na otocima je u tijeku procesualna umjetnost za što je ogledni primjer pretvorbeni land art “nepoznate” grupe autora na ulazu u bračku uvalu Pučišča. Razlika od kasno modernističkog land arta je u tome što ovaj izvorni nastaje minimalnom intervencijom u nedostupnom, izoliranom prostoru, a naš domaći “bombardira očni živac” odakle god se pogleda na Brač. Naslage bračkog “mramora” Veselje istočno od Pučišća su relativne debljine, pa se u budućnosti očekuje “paranje kože” po širini otoka.

Put nas dalje vodi prema Trogira, Omišu, Sinju i svugdje “uokolo”. U pitanju je uvijek isti obrazac: resursi “na dohvatu ruke”, mutni dogovori i nejasni ugovori, nedostupna dokumentacija, minimalna ulaganja, a velika iskoristivost na uštrb krajolika.

Ipak smo Zoran i ja u ovaj projekt ušli s malo nade u bolje sutra, artikulirajući (za početak) jedno pitanje Upravi za gospodarenje okolišem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva RH i Zajednici za zaštitu okoliša u gospodarstvu Hrvatske gospodarske komore: “Jeste li voljni zahtijevati (kao pokazatelj istinske brige za okoliš) potpuno zatvaranje tvornice cementa “10. kolovoz” u Majdanu na samom izvoru rijeke Jadro i ne dozvoliti modernizaciju, a time i veću učinkovitost te ekološke bombe?”.

Mateo Perasović