Bojan Mrđenović / “Uvozna pustinja“

Nataložene godine proizvodnje

„Ta mogućnost anticipacije budućnosti tjera nas da gomilamo, uglavnom nasumce, svaki mogući trag našeg postojanja koji bi mogao svjedočiti o tome što danas jesmo odnosno što ćemo jednoga dana predstavljati onima iz naše budućnosti. Istodobno, ovo ubrzanje historije odsjeklo nas je i od prošlosti. Ona više nije sastavni dio našeg života. Jedina komunikacija s njom moguća je posredstvom njenih tragova i otisaka. Povratiti je možemo samo u detaljnoj rekonstrukciji uz pomoć dokumenata i arhiva“. Boris Buden, Uvod u prošlost

Fotografije pejzaža iz serije “Uvozna pustinja” predstavljaju jedan od slojeva projekta u kojem na primjeru grada Kutine, prvenstveno kroz promatranje okoliša i bilježenje pejzaža, umjetnik Bojan Mrđenović problematizira složene društvene odnose uvjetovane načinima industrijske proizvodnje. Ovi fotografski fragmenti privlače svojom začudnom ljepotom, ali ujedno predstavljaju dokument jednog vremena.

Tvornica Petrokemija, glavni nositelj razvoja grada Kutine za vrijeme industrijske modernizacije poslije Drugog svjetskog rata, predstavlja rijetku iznimku u kontekstu privatizacije i deindustrijalizacije od devedesetih godina naovamo. Unatoč pokušajima da se tvornica privatizira, snažni i ujedinjeni radnički sindikati spriječili su svaki takav pokušaj. Stoga Petrokemija danas predstavlja jednu od rijetkih strateški važnih tvrtki koje su još uvijek ostale u državnom vlasništvu. Tvornica za proizvodnju mineralnih gnojiva troši četvrtinu potrošnje plina cijele Hrvatske, pa u kontekstu upravljanja energentima predstavlja važan gospodarski faktor. Ipak, budućnost tvornice, a s njom i gospodarstva cijelog grada, neizvjesna je. Petrokemija je zapošljavala 3000 ljudi, što je petina stanovništva Kutine, pa je pitanje kako će izgledati život grada u slučaju da se ona privatizira ili zatvori.

U fokusu umjetničkog istraživanja Bojana Mrđenovića je pitanje kako ekonomsko-politički odnosi utječu na preobrazbu prostora – na preobrazbu krajolika, ali i na oblikovanje urbane i socijalne infrastrukture jednog grada. Uz ekonomski, postoji i ekološki aspekt priče. Proizvodnja mineralnih gnojiva koja u proizvodnji hrane znači rast i život, a u ekonomiji grada znači prosperitet i rast, s druge strane ima i razorne posljedice. Ta ambivalentnost ekonomskog i ekološkog, prirodnog i umjetnog, živog i mrtvog, sadržana je u apstraktnim fotografijama koje prikazuju deponij industrijskog otpada. Za proizvodnju mineralnih gnojiva je korišten uvezeni afrički pijesak, a fosforgips, suspenzija koja nastaje kao nusprodukt, taloži se na ovom odlagalištu od 1983. godine i do danas nataloženo je preko 6 milijuna tona materijala. Krajolik je u potpunosti promijenjen i ove fotografije svjedoče o njegovom sadašnjem stanju te nas u potpunosti onemogućuju da ga smjestimo u bilo koji poznati kontekst. Kadrovi naizgled estetiziranih krajolika nas varaju, djeluju poput apstraktnih reljefa ili nekih nepoznatih predjela. Na nataloženi otpad možemo gledati kao na ekološki problem, ali on istovremeno predstavlja i temelj egzistencije za gradsku zajednicu.
U ovom slojevitom projektu intencija je stvoriti vizualni narativ kroz fotografiranje i arhiviranje vizualnog materijala. Kroz bilježenje pejzaža i prostora umjetnik stvara pomak u interpretaciji povijesti jedne tvornice, odnosno jednog grada i jedne zajednice. Ta interpretacija predstavlja odmak od službene historioigrafije jer se bavi temom koja je izvan fokusa medija i spektakla, a koja kroz jedan specifičan lokalni primjer opisuje širu društvenu sliku i duh vremena u kojem se nalazimo.

Ana Kovačić