Vedran Ružić / "Dobar tajming? / "Okovani Prometej"

Kad nam netko kaže „Nije dobar tajming”, ta naizgled jednostavna fraza često skriva složenu mrežu društvenih odnosa, očekivanja i pritisaka suvremenog života. Vedran Ružić u svojoj novoj multimedijalnoj izložbi tu složenost čini vidljivom, stvarajući djela koja nas pozivaju da preispitamo svoj odnos prema vremenu, prostoru i društvenoj interakciji.

Kroz različite medije – od prašine i keramike do crteža i zvuka – umjetnik gradi svojevrsnu arheologiju sadašnjosti. Tako, primjerice, serija raspuknutih, keramičkih Naloga za nacionalna plaćanja (rekreirane standardizirane uplatnice) predstavlja arheologiju sadašnjosti, dokumentirajući artefakte našeg doba za neke buduće generacije.

Filozof Jean-François Lyotard primjećuje kako tradicionalno znanje ima poseban odnos prema temporalnosti i ritmu.[1] Vedran Ružić u svojim radovima preispituje upravo onu temporalnost o kojoj govori Lyotard. Dok Lyotard govori o krizi velikih narativa i legitimaciji znanja u postmodernom stanju, Ružić tu krizu materijalizira kroz svakodnevne ostatke našeg postojanja – prašinu kao „meso vremena“ i opuške kao mjerače osobnog, potrošenog vremena. Svi mi „gubimo vrijeme” na neki način – čekajući red u pošti, brišući prašinu ili pušeći cigaretu gledajući pritom u prazan prostor pred sobom. Pitanje ostaje: na koji način možemo bolje iskoristiti to vrijeme ili, ako ga već moramo „gubiti” na neke načine, kako učiniti to vrijeme ugodnijim i stoga nečim što nismo izgubili?

Vrijednost našeg vremena određena je bogatstvom iskustva i naših osjećaja u datom trenutku. Što imamo više iskustava, što su ona ugodnija, to nam vrijeme brže prolazi, ali istovremeno postaje dragocjenije.

U doba instant-rješenja i ubrzane komunikacije, Ružićeva umjetnička praksa namjerno usporava vrijeme, vraćajući nas ritualnosti i ponavljanju kao oblicima prenošenja znanja i iskustva. Međutim, kao što se nekim tradicijama ne zna početak i razlog, tako i pojedini Ružićevi radovi dovode čin ponavljanja do apsurda (primjerice kukičanje Tepiha od prašine).

Ružićev umjetnički pristup vremenu posebno je zanimljiv kada ga sagledamo kroz prizmu relacijske estetike kritičara i kustosa Nicolasa Bourriauda.[2] Prema Bourriaudu, suvremena umjetnost često stvara „društvene međuprostore” – mjesta gdje se preispituju i rekonfiguriraju naši međuljudski odnosi. U tom kontekstu, Ružićevi radovi nisu samo objekti za promatranje, već postaju točke susreta različitih temporalnosti i društvenih odnosa.

U instalaciji Moje je vrijeme dragocjenije od tvojega, tisuće ručno izrađenih keramičkih opušaka zajedno sa zvučnom komponentom rada stvaraju ono što Bourriaud naziva „relacijskim prostorom-vremenom”. Svaki keramički opušak predstavlja trenutak čekanja ili pauze – osobnu temporalnost koja se sukobljava s nametnutim ritmom suvremenog društva. (Trebate li požuriti i ugasiti cigaretu? Žuri li vam se?) Zvuk njihovog pada na tlo nije samo zvučna kulisa; on postaje medij kroz koji posjetitelji mogu osvijestiti vlastiti odnos prema vremenu i ritualu čekanja.

Taj odnos prema društveno uvjetovanom vremenu još se eksplicitnije očituje u crtežu Kula Adriatica i njegovom pandanu Infernu. Referencirajući se na slavno djelo Babilonska kula flamanskog renesansnog slikara Pietera Bruegela starijeg, Ružić stvara vizualnu metaforu suvremenog kaosa urbanog razvoja, gdje je „dobar tajming” postao nedostižni ideal. Ružić, nadalje, kroz svoje radove stvara ono što Bourriaud naziva „modelima društvenosti” – prostore gdje se mogu zamisliti i iskusiti alternativni načini odnošenja prema vremenu i drugim ljudima.

Monumentalna instalacija Okovani Prometej dodatno produbljuje ovu temporalnu problematiku kroz sintezu različitih umjetničkih formi. Inspirirajući se konceptom sveobuhvatnog umjetničkog djela (Gesamtkunstwerk) ruskog skladatelja Aleksandra Skrjabina, Ružić stvara višemedijsku instalaciju gdje lanci, projekcije i zvuk grade složeni relacijski prostor. Dok video projekcije požara mijenjaju boje prostora u ritmu Skrjabinove simfonije, stotinu varenih lanaca u kružnom postavu stvara fizičku barijeru koja nas prisiljava na kontemplaciju – o vremenu, napretku i cijeni koju za njega plaćamo.

Relacijska narav Ružićevih djela posebno je vidljiva u načinu na koji umjetnik pristupa samom galerijskom prostoru – ne kao neutralnom mjestu izlaganja, već kao prostoru potencijalnog dijaloga i susreta. Kroz svoje radove, Ružić ne nudi gotova rješenja za našu kompleksnu vezu s vremenom, već stvara situacije u kojima možemo preispitati vlastite pretpostavke o vrijednosti vremena i načinima njegovog provođenja.

Dora Derado Giljanović

[1] Jean-François Lyotard, Postmoderno stanje: izvještaj o znanju, prev. Tatiana Tadić (Zagreb: Ibis grafika, 2005).

[2] Nicolas Bourriaud, Relacijska estetika: postprodukcija (Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, 2013).