Veljko i Milivoj Popović / Dislokacije

KATALOG IZLOŽBE ovdje

FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

VIDEO PREDGOVOR  IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

_____________________

Kakav je to osjećaj napustiti sredinu za koja nas vežu sjećanja na prostore, događaje te ljude i otisnuti se u bijeli svijet?  Koja emotivna stanja, dvoumice i/ili pak čisti očaj dovode do takvih odluka?  One su svakako potaknute posvemašnjom egzistencijalnom kataklizmom, društvenog, političkog, ekonomskog ili pak ne-kog četvrtog tipa I što kada se uspješno i probije ta stvarna i/ili imaginarna barijera, granica? Tada za mnoge izazovi integracije u novu sredinu tek započinju, strah od drugačijeg i različite predrasude prate ljudski rod od njegovih početaka. Vrlo vjerojatno su i prvi lovci sakupljači teško prihvaćali bjegunce iz drugih plemenskih skupina. Potreba za integracijom u novo društvo često zahtijeva prilagodbu, nekad dovodi do brisanja starog identiteta, starog sebe, da bi se tako reinventirani što bolje uklopili, pokazali da smo jedan od njih. Utilitaristička potreba za navedenim prilagodbama dolazi u očekivani sudar s deontološkim, kao i dugoročno konzekvencijalističkim principima da se ne uzrokuje daljnja dislokacija… Jer dislokacija nije samo preseljenje od točke A do točke B, ono iziskuje pomake koji nisu samo fizičke prirode, a to zapravo i jest ono što je teško.

Kolike traume, osobna odricanja i žrtve iziskuje takav život, što učiniti da se one u budućnosti izbjegnu, da dislokacija postane te se svede na banalnu relokaciju, preseljenje? Ne jer je to potrebno, nego iz čiste želje, slobodne volje.

To su sve pitanja koja naviru uvidom u nagrađivani VR uradak Dislokacije autora Veljka i Milivoja Popovića. Isti je nakon mnogobrojnih gostovanja, uspješno privremeno relociran u svoj rodni gradi Split tj. izložbenom prostoru Salona Galić.

Ukratko, autori nam svojim uratkom ciljano pogađaju nove senzorne točke, pružaju nam jednu novu dimenziju motrišta na jedan dalekosežni, duboki i višeslojni društveni problem. Baš onakve kakve umjetnici uglavnom i vole kao poligon svog djelovanja. Imaginarni svijet koji su kreirali se u ovom kontekstu može promatrati kao sudjelovanje u performansu, unutar kojega imamo određenu autonomiju kadriranja mizanscene vlastitim pokretima kroz prostor. No naravno, to je samo početak…

Prostorni početak izložbe jest svojevrsna pretkomora, predvorje. Ono je uobličeno kao izbjeglički šator koji je postavljen oko VR uratka, te postižemo tako postepenu dekompresiju iz ovog svijeta u svijet dislociranih.

U odnosu na korištenje virtualne stvarnosti, da smo scene koje se odvijaju pred nama gledali na ekranu televizora ili platnu projektora, prostor među nama, kao i plošnost površine prikaza mogu stvoriti osjećaj suptilne disocijacije kod nekih promatrača. U ovom slučaju razlika kod nekih ljudi može biti ista kao da gledamo ribice u akvariju, screen saver sa starih Windowsa nego kao kod ovakvog iskustva. Ovdje je to malo teže, više djeluje kao da smo mi uronjeni u vodu s tim ribicama. Nije isti doživljaj.

Stvara se dojam da zapravo ulazimo u ekran, razbija se četvrti zid, implicitno postajemo od promatrača – gledatelja nijemi protagonisti nečije životne drame koja se odvija pored nas, postajemo na neki način njeni suučesnici. Nivo emocionalnog naboja kojeg prate događaji pred nama postaje time znatno teži.

VR naočale stvaraju dojam da smo svojevrsnoj komori, mjehuru prostorno-vremenskog kontinuuma, koji nas na neki način privremeno zarobljava. Teško se oteti tim dojmovima, svuda oko nas je nestvarna audiovizualna turobnost samog ambijenta koji nas u ovom slučaju okružuje. I svakako ta sloboda biranja osobnog kadra kako nam paše u 360 prostoru je ovaj put varljiva, jer kada okrenemo glavu i dalje znamo da se nešto događa tu odmah pored nas, nešto što je, najblaže rečeno, loše. Ono nam lako hvata pažnju, teško je odoljeti promatranju, pobjeći negdje. Što je zapravo i dobro.

Uronjeni u virtualnu stvarnost Dislokacija, ono što vidimo pred sobom jest iskustvo glavnog protagoniste, tj. protagonista. U toj stiliziranoj čovjekolikoj figuri su uobličeni svi oni dislocirani, direktno ili indirektno prisiljeni napustiti svoj dom. Figura je lišena definiranog spola, roda, orijentacije, rase, vjerske ili etničke pripadnosti. Takav avatar silne želje za boljim životom, a ujedno i agonije da se isto postigne, je satkan od ispresijecanih rastera crta, možda ožiljaka različitih ruta nastalih u nastojanju da putovanje dođe svome okončanju.

U tom prostoru dislocirani pronalazi svoj put kroz uglavnom akromatsku terru incognitu, koja je možda nama kao promatračima prepoznatljiva kao balkanska šuma, meksička pustinja ili grčka obala. Što tiče migranata, ona može jednako tako biti carstvo sjenki, neka strašna druga transdimenzionalna razina postojanja u kojoj stari život, stare rutine suočene s golom borbom za spašavanje, polako nestaju, dekonstruiraju se i do kraja raspadaju u šoku za sistem koji nastaje prilikom dislokacije. Umjesto udobnog kreveta i doma, koji se napušten polako dezintegrira, dislociranog čeka goli beton, lišće ili zemlja, očaj i patnja. Dramski rasplet rada označava jednu, možda i najvažniju dekonstrukciju, ostavljenu za kraj… Upravo suočavanje dislociranog arhetipa s ljudskim faktorom, onim neprijateljski nastrojenim, dovodi do zadnje dekonstrukcije. Ono što predstavlja cijelu jednu skupinu, dislocirane, imigrante, odbacuje okove koje ga čine samo statističkom vrijednosti, unutar okvira neke demografske skupine, pokazuju se lica ljudi. Time se u završnoj fazi otklanjaju, čiste mogućnosti koje dovode do tako čestih uzročnika neprijateljstva, strahova i mržnje prema imigrantima, viđenom u tim zadnjim segmentima rada.  Pokazujući lica, vide se ljudi, sa svojim vrlinama, manama, snovima, željama i strepnjama. Dislocirani pronalaze svoje mjesto.

Ivor Igrec