Hrvoje Dumančić / Zaboravljene emocije

Hrvoje Dumančić jedan je od rijetkih suvremenih autora koji je svoju umjetničku vokaciju pronašao u klasičnom motivu konja. Ovaj umjetnik od samih početaka dosljedno slijedi vlastitu intuiciju, stvara ono što voli i pritom ne posustaje pod pritiscima aktualnih tokova suvremene umjetnosti. Upornost, kvaliteta i predanost rezultirale su brojnim priznanjima i nagradama, posebice u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Iako se bavi isključivo konjima, upravo se unutar klasičnog motiva plemenite životinje očituje autorova svestranost.

Hrvoje Dumančić stvaralačku snagu crpi iz trenutka. Svaka skulptura nosi naziv i posjeduje priču koja se referira na emocije i događaje iz osobnog života umjetnika. Važni trenuci iz stvarnog života pretočeni su u život umjetnosti kroz formu skulpture. Tema konjičke skulpture daleko je kompleksnija od pukog motiva autoru drage životinje. Ona postaje medij za interpretaciju vlastitog svijeta i komunikaciju s okolinom.

U sklopu Dumančićevog doktorskog studija nastala je ambijentalna skulptura “Zaboravljene emocije”. Njome se autor obraća samome sebi i okolini prizivajući one najintenzivnije i najiskrenije emocije koje dijete iskazuje bez ikakvih ograničenja i supresija, dok ih odrastao čovjek tijekom života počinje potiskivati i postupno zatomljuje duboko u sebi prilagođavajući se nametnutim obrascima ponašanja. Slijeđenjem iskonskog poriva da stvori djelo koje će biti okidač najiskrenijih čuvstva i emocija Hrvoje Dumančić svojim prepoznatljivim rukopisom oblikuje veličanstvenu monumentalnu skulpturu konja. Klasična ljepota, skladne proporcije, harmonična ravnoteža i jednostavnost formi motiv igračke iz djetinjstva transformiraju u grandioznu skulpturu koja plijeni pažnju svojom finom obradom, bjelinom i skladnošću oblika. Ona, poput arhetipskog simbola, postaje pojam u vremenu i znak u prostoru. No skulptura predimenzioniranog konjića za njihanje tek je završni izazov koji autor postavlja pred promatrača.

Skulptura konja postavljena je na travnatu podlogu koja prekriva cijelu površinu izložbenog prostora. Da bi posjetitelj došao do skulpture mora izuti svoje cipele i zakoračiti na travnatu površinu što je prvi korak dokidanja granica, izlaženja iz vlastite zone udobnosti i prizivanja emocija i uspomena iz djetinjstva, odnosno vremena kada smo svi bezbrižno i bez ikakvih susprezanja trčali po livadama. Umjesto sterilnog bijelog kubusa unutar kojeg posjetitelji u tišini hodaju i potiho razmjenjuju mišljenja o prezentiranim radovima ovakav način anuliranja normi i formalnosti omogućio je slobodniju i opušteniju atmosferu u izložbenom prostoru. Nakon što je ostvaren inicijalni korak dokidanja barijera i poniranja u samoga sebe na posjetitelju ostaje odluka koliko će dopustiti nesvjesnome u sebi da prizove sjećanja iz djetinjstva potencirana cjelokupnim ambijentom izložbe. Naglasak je stavljen na percepciju i doživljaj centralno postavljene skulpture konjića za njihanje kao arhetipskog motiva iz kolektivnog naslijeđa koji kod posjetioca na individualnoj razini pobuđuje različite emocije i sjećanja.

Veličina skulpture ne odgovara veličini stvarne igračke, već je prilagođena odraslima. Posjetiteljima se na taj način onemogućuje da negiraju njezino postojanje. Kao što u svakodnevnom životu često potiskujemo našu iskonsku bit kako bismo zadovoljili norme društva i zajednice u kojoj živimo, tako taj izvorni osjećaj, želja i poriv za slobodom, igrom ili drugačijim načinom promišljanja sve više raste i teži za realizacijom.

Hrvoje Dumančić nikada se nije priklanjao aktualnim trendovima s ciljem postizanja opće prihvaćenosti na likovnoj sceni. Prioritet mu je uvijek bio ostati dosljedan sebi, raditi na onome što iskreno osjeća i intuitivno slijediti vlastiti stvaralački nerv. U vrijeme sveopćeg sivila, depresivnosti i dramatičnih događaja, Dumančić u svoj rad unosi izvornu ljepotu, iskrenu emociju i nepatvorenu energiju stvarajući jedinstveni senzibilitet naglašene individualnosti. U području klasičnog motiva konja on osmišljava ambijentalni koncept koji nas vizualno, osjetilno i emocionalno vraća u doba kada su naše emocije bile najiskrenije i najintenzivnije, te lišene svih bremena odraslog života.

Motiv konja prepoznatljiv je tematski rukopis kojim Hrvoje Dumančić bilježi svoju autobiografiju, a iz svakog novog rada, pa tako i “Zaboravljenih emocija”, razvidno je kako su konji Dumančićev vječni motiv, vječna inspiracija i beskompromisno umjetničko opredjeljenje.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.