Živopisnost i kontrast koji stvaraju štandovi sa suvenirima odmah kraj ili ispred izložbe, na neki način vizualizira podijeljenost iz naziva izložbe
Od najveće i najdugotrajnije splitske likovne manifestacije koja se rađa prije više od 40 godina za očekivati je mnogo, ili ništa, pogotovo ako se poznaje njezina povijest te se uzmu u obzir različite društveno-kulturne i političke slike koje su je pratile od začetaka do danas.
Ovogodišnji 39. Splitski salon tematskog je naslova ”Prikazi podijeljenosti”. Obje nam riječi iz samoga naslova sugeriraju široko otvaranje ka živopisnim diskusijama, bilo iz umjetničkog rakursa, bilo iz društvenog. Upravo ovakav naziv omogućava određenu demokratičnost pri odabiru radova za izložbu i samih umjetnika izlagača od strane kustoskog tima, jednako kao i ”dovršavanja” umjetničkog djela od strane gledatelja. Podijeljenost kao tema prožima sve aspekte naših života, a posebice se osjeća u vremenima u kojima živimo, simbolika ove riječi zaista je snažna, označava dakako i nepostojeće jedinstvo među umjetnicima. Samo splitski? Samo ime određuje ovaj Splitski salon, anticipirajući na neki način određenu količinu slobode koja je dana pozvanim umjetnicima. Izlagača/umjetnika je na ovogodišnjem Salonu bilo više no proteklih godina, zaslugom kustosa koji su željeli prodrmati pomalo uspavanu splitsku likovnu scenu (koja možda i nije toliko uspavana, koliko nametnuto provincijska zato jer je čvrsto čuvana iza zatvorenih vrata određenog nepromjenjivog kruga ljudi), poslavši poziv za izlaganje na Salonu svim članovima HULU-a. Demistificirajući čitavu scenu otvorili su vrata za neka nova umjetnička ostvarenja već dobro poznatih, ali nepravedno zapostavljanih umjetnika ovoga grada.
Hommage Arsenu Dediću
Samo od sebe, kako to neka univerzalna pitanja često rade, postavlja se pitanje kome se uopće splitska scena obraća? Obraća li se ikome ili je dovoljna sama sebi? Traži li gledatelja? Može li preživjeti bez njega? Traži li gledatelj nju? U mnoštvu slika, skulptura, instalacija izloženih na ovom Splitskom salonu na trenutke postaje teško pratiti nit vodilju i dokučiti postoji li uopće misao vodilja? Ili namjerno ne postoji, kako bi se podcrtala osnovna tema samoga naziva Salona? Ako se svakom izložbom želi nešto poručiti, u kontekstu Splitskog salona, ovakvom grupnom izložbom prikazuje se trenutno stanje splitske umjetničke scene i upućuje na podijeljenosti koje su srasle u i sa nama, na grupe, manjine, umjetnike i one koji to nisu… Splitska je publika zahtjevna ( nije mala stvar odrastati u ovakvoj antičkoj veličini, gazeći po tisućljetnim rimskim ulicama kao da je to najobičnija stvar na svijetu). Određena umjetnička djela često nije lako interpretirati, shvatiti njihovu poruku ili osjetiti emociju koju isijavaju, ako pored nas nije sam umjetnik da nam ih pojasni. Poneko nas djelo jednostavno obuzme, učini da se zaustavimo i razmišljamo o njemu dugo i intenzivno te tako stvaramo vlastitu ideju i sliku. Neka djela su namjerno takva, neobjašnjiva ili do kraja otvorena. Većina je radova smještena u najveći prostor samoga Salona, u podrumske prostorije Dioklecijanove palače, pa se tu radovi poprilično gube i na trenutke guše u svojoj nepovezanosti. Živopisnost i kontrast koji stvaraju štandovi sa suvenirima odmah kraj ili ispred izložbe, na neki način vizualizira podijeljenost iz naziva izložbe. S druge strane, izložbeni prostor Galerije Kula nudi jednu sasvim drukčiju, intimniju priču, u tom malenom centralnom prostoru izloženi radovi stvaraju određeno zajedništvo, slično kao i u Salonu Galić preko puta kojeg je nezaobilazni izlog butika, u kojemu je postavljen jedan minijaturni hommage Arsenu Dediću Milana Brkića.
“Zimski” i “ljetni” grad
Posebno zanimljiva (dis)lokacija izložbe je kameni kiosk na Prvoj splitskoj vidilici na Marjanu, u čijih se dvadesetak četvornih metara izmjenjuje stotinjak analognih fotografija Duške Boban. Obnavljanjem te kamene kućice Split je dobio neizmjerno važan i poseban ugao za druženje, izložbe, razgovore. Umjetnica je izabrala među mnoštvom svojih, pa i vrlo intimnih slika, uzme li se u obzir njena neupitna ljubav prema ovome gradu i Marjanu posebice, one na kojima su prikazane zgrade splitske moderne i secesijske arhitekture, svakako okosnice urbanističke misli koju Split već odavno gubi… Zanimljiv je detalj fotografija koja prikazuje dio zgrade botaničkog vrta koji u svom nestajanju ugošćuje mladu violinisticu. U naletu ”istosti” i uniformiranosti koju kroji možda neizbježno konzumerističko društvo, važnoj, odnosno jedinoj gospodarskoj aktivnosti koju naš grad trenutno prolazi lijepo bi bilo ponuditi još jednu, ne samo turističku, ponudu koja je protkana lokalnim životom. Revitalizacija stare suvenirnice iz pedesetih godina neće dati, nadamo se, još jednu prodavaonicu besmislenih plastičnih predmeta upitne estetike i kvalitete, već okidač/mjesto druženja, prostor i “zimskog” i “ljetnog” grada. U mediteranskome cvijetu, osunčanome i divnome Splitu, dakako dobrano izmijenjenom kako urbanistički tako i dijalektalno, internacionalizacija dolazi i prolazi jako sporo, kao da se provincijski segment ne može izvući iz Grada o kojemu se stoljećima pjeva, piše i slika. Salon propituje mjesto umjetnika u ovom gradu. U blagoj umjetničkoj učmalosti grada koji se budi u travnju pa odlazi na počinak u studenome s prvim kapima kiše, možda je ovakav Salon upravo svojevrsna pobjeda nad vrlo premostivim razlikama među ljudima.
Anja Posavec
Tekst o 39. splitskom salonu nastalo je u okviru radionice likovne kritike ”Kako pisati o suvremenoj umjetnosti” u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
