Podijeljenost kao osnovna ideja koncepta izložbe prenosi antagonizme podijeljenog društva, a”bombardiranje” količinom iznesenog i prikazanog nalik je na svakodnevno neselektivno serviranje informacija
Splitski salon je manifestacija koja se u Splitu odvija još od 1969. godine. Ipak, ovogodišnji Splitski salon po mnogočemu je izniman. Za početak, za razliku od prethodnih godina, prostor izlaganja ovoga je puta ograničen/proširen na užu gradsku jezgru: Salon Galić, podrume Dioklecijanove palače, galeriju Kula i atrij Galerije umjetnina te nekoliko javnih prostora u gradu. U moru sveopćeg podređivanja ovog dijela grada sektoru ugostiteljstva i turizma, izuzetno je značajno imati priliku vidjeti u samom centru grada ovako opsežan izložbeni postav suvremene splitske umjetničke produkcije. Međutim, ono što najviše zaokuplja pozornost na prvi pogled svakako je količina imena, članova Hrvatske udruge likovnih umjetnika, koji sudjeluju u ovoj izožbi, a time i mnogobrojnost i raznovrsnost predstavljenih radova. Ukupan broj je impozantan: čak 130 umjetnika predstavljeno se s više od 160 radova. Naime, za razliku od prethodnih godina, poziv za sudjelovanje na ovogodišnjem Salonu upućen je svim članovima HULU-a, čime se, načelom demokratičnosti, a u skladu s osnovnim konceptom izložbe temeljenim na podijeljenosti, željela prikazati sveukupna aktivnost splitske umjetničke scene te naglasiti njena heterogenost i nekoherentnost. Taj cilj uspješno je ostvaren, a tema podijeljenosti se, prema riječima kustosa, može iščitati na dvije razine. Prva razina interpretacije očituje se kroz individualne pristupe umjetnika i njihove odgovore na postavljenu temu, dok je druga razina saglediva kroz paradigmu izložbe kao cjeline koja uključuje pristutnost velikog broja različitih umjetnika, a time i različitih radova i medija.
Osnova samog koncepta leži u ideji demokratičnosti, koja se na svojevrstan način oduvijek provlačila kroz poimanje ”salonske izložbe”, pa i kroz odustajanje od nje. Još o samih početaka održavanja ovakvih manifestacija moguće je pratiti kontinuiranu prisutnost pitanja izabranih i odbijenih radova, jednako kao i kriterija vrednovanja prema kojima se takva selekcija vršila. Tako nepostojanje selekcije, odnosno svođenje njezinih kriterija na minimum, postaje još jedna od specifičnosti ovog Splitskog salona. Pod osnovom demokratičnosti i uklanjanjem svih ili gotovo svih kriterija za odabir djela, kustoski tim kojeg čine Božo Kesić, Dalibor Prančević i Boris Šitum uspješno je otvorio prostor za prikaz raznih vidova umjetnosti i uspio u naumu da prikaže širinu scene, ali je sam kustoski koncept, možda i namjerno, relativizirao ulogu kustosa, a posljedično i postojeće kriterije valorizacije. Na ovaj način, 39. Splitski salon zapravo je više revijalna izložba članova HULU-a. Međutim, upravo je demokratičnim pristupom koji ”što, kako i za koga” pretvara u ”sve, svakako, za svakoga”, istaknuta važnost razrađene kustoske koncepcije i prateće kritičke komponente.
Izložba u kiosku
Izbor podijeljenosti kao tematike primjer je kako se određeni antagonizmi iz suvremenog društva preslikavaju i na umjetničko stvaralaštvo. No, jednako kao što i podijeljenost kao osnovna ideja koncepta izložbe prenosi antagonizme podijeljenosti u društvenom smislu, tako i ova ”bombardiranost” količinom iznesenog i prikazanog pronalazi svoj pandan u općoj zatrpanosti informacijama i koje nam se svakodnevno neselektivno serviraju. Demokratičnost kao osnovna ideja se uistinu provlači kroz razne aspekte ovogodišnjeg Salona, pa se tako osjeća i u prostorima izlaganja. Sam postav jasno je artikuliran, svaki rad dobio je svoju autonomiju, jednako kao što je očuvana i autonomija samog prostora kao takvog, bilo da se radi o antičkim zidinama Dioklecijanove palače, ”white cube-u” Salona Galić ili pak javnim gradskim prostorima. Međutim, važno je istaknuti i ulogu medija u kontekstu čitave ove priče. Naime, uoči otvorenja i nekoliko dana nakon otvorenja mogle su se pročitati tek najave događanja i sinteze već objavljenih izvještaja s otvorenja. Svaka kritička riječ svela se na minimalni medijski prostor. Nedostatak medijske pažnje i relevantnih tekstova ili likovnih kritika o izložbi koja predstavlja cjelokupnu splitsku scenu, u određenom smislu može se promatrati i kao kritika ili svojevrsno negiranje te iste scene. O postojanju, odnosno nepostojanju splitske scene vjerno govori video rad Ivana Perića, izložen u Salonu Galić, a koji je nastao kao svojevrstan produkt ovogodišnjeg Salona. Na pitanja o identitetu splitske umjetničke scene i poziciji umjetnika unutar nje govori stotinjak njenih relevantnih aktera, pa nam ovaj svojevrsni dokumentarni film predstavlja polazište za propitivanje različitih problematika; suvremene umjetnosti, Splita i suvremenosti splitske umjetnosti. Nedostatak prostora i platformi za izlaganje te nedostatak kritičke komponente neki su od često spominjanih aspekata u sagledavanju ukupne kulturne aktivnosti na području Splita, no sve one mogu biti ishodište promišljanja nekih novih idejnih rješenja.
Neminovno je potrebno aktualizirati potragu za novim platformama i prostorima izlaganja, kao i aktivnostima koje bi se mogle ostvariti. Na tome tragu je upravo kiosk na Marjanu, koji je intervencijom Duške Boban postao platforma za njezinu izložbu analognih fotografija pod nazivom ”Moderan grad”. Izborom i načinom prikaza motiva na svojim fotografijama autorica podsjeća na zanemarenu ulogu moderne arhitekture u određivanju identiteta grada u svijesti Splićana, ali ujedno i na svijetle primjere urbanizacije grada. To je možda najbolje opisao Sandi Vidulić rečenicom “možda zato što ne vidimo kaos koji nas okružuje, slike kazuju kako današnji grad (…) parazitira na prostranosti površina naslijeđenih iz bivšeg vremena“. Mjesto izlaganja, napušteni kameni kiosk na Marjanu, sagrađen 1958. godine i prvobitno zamišljen kao suvenirnica, vremenom je izgubio svoju funkciju, ali danas je, nakon provedene revitalizacije, pretvoren u zanimljiv izložbeni prostor s višestrukim potencijalom za razvitak kao mjesto okupljanja i predstavljanja raznih umjetničkih i kulturnih praksi. Istovremeno je to svojevrstan otklon od institucionalizacije umjetnosti, ali i kritika ”turistifikacije” grada.
Komunikacija s publikom
Međutim, jedan od ključnih faktora u formiranju jedne umjetničke scene, čini se da je u svemu ovome ostao pomalo zanemaren, a to je publika. Izuzev spomenutog video rada, koji daje neposredan uvid u stvarno stanje splitske suvremene umjetnosti, prosječan se posjetitelj vrlo vjerojatno našao zatečen pred ovolikim brojem različitih radova koji nisu nužno direktno odgovarali na temu Salona, što naravno u osnovi nije ni bio cilj. No upravo zbog toga, osjetio se određeni nedostatak popratnog materijala, u obliku tekstova ili ”statementa” umjetnika. Na ovaj način, publika je ostala prepuštena vlastitoj, slobodnoj interpretaciji djela, što s jedne strane može biti promatrano kao pokušaj njezinog aktivnog uključivanja u sam proces, promišljanjem o suvremenoj umjetnosti i načinima na koje se ona očituje u radovim splitskih umjetnika, no s druge strane, i realna opasnost distanciranja određenog dijela publike koja nije dovoljno upoznata s kontekstom pojedinih ostvarenja.
Također, propušteno je dodatno proširiti spektar popratnih zbivanja i na taj način privući publiku, odnosno više nego pasivne promatrače; aktivno ih uključiti u procese suvremene umjetničke prakse. Razvoj komunikacije s publikom i njeno uključivanje svakako bi doprinijelo boljem razumijevanju i spoznaji o postojanju ili nepostojanju splitske scene. Uključivanje publike moglo bi se ostvariti na više razina, kao što su dodatni sadržaji, više medijske popraćenosti, otvaranje novih prostora publici i njenog neposrednog uključivanja u postojeće procese.
Temeljem svega navedenog, može se reći kako je splitska scena ovim Salonom prošla kroz prijeko potreban proces samoevaluacije, proces koji je kao takav nužan kako bi putem identificiranja postojećeg stanja bili postavljeni temelji za stvaranje nekih novih paradigmi i platformi koje bi omogućile i istinsko predstavljanje splitske scene u svim njenim oblicima i koje bi, vođene odgovarajućom kritičkom komponentom, poduprle njen put ka stvaranju vlastitog identiteta.
Jasmina Šarić
Tekst o 39. splitskom salonu nastalo je u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
