Kolonizacija Splita od strane turista i ”rimske legije” nameće pitanje u kojoj mjeri je Split ostavio mjesta za kulturu, u svom filtriranju svih gradskih djelatnosti ka turizmu
Splitski salon, manifestacija koja se održava od 1969. godine, u posljednjih 15 godina preuzela je bienalni ritam. Ovogodišnji salon održava se u prostorima Dioklecijanovih podruma, galerije Kula, Salona Galić kao i javnog prostora grada. 39. Salon broji oko 130 izlagača, što je rekordan broj od početka djelatnosti. Salon predvodi kustoski trio koji uključuje umjetnika Borisa Šituma i dva kustosa; Dalibora Prančevića i Božu Kesića.
Na plakatima Nikole Križanca osvanulo je veliko “ZAMALO SINJ“, što bi bio samo jedan ”insert” iz onoga što je prethodilo Salonu. Zaplet situacije dogodio se prošle godine, kada je nakon trideset godina upravljanja Dioklecijanovim podrumima Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika Grad Split oduzeo ključeve podruma, čime im je oduzet prostor za izlaganje kao i sredstva od prodaje ulaznica. U samoj udruzi došlo je do promjene vodstva, a Podrumi su dobili novog upravitelja, Muzej grada Splita. Nova ravnateljica Muzeja Grada, kontroverzna zbog Adria Art Annalea čije je 28. izdanje cenzurirala i privremeno zatvorila, sprječavala je kustoski tim da radi samostalno, neprestano ih kontrolirajući i ograničavajući im mjesto za rad. Ironično, dotična ravnateljica, koja se u rujnu predstavila na press konferenciji, istaknula je kako želi Split pretvoriti u prijestolnicu kulture do 2020. godine. Ovakav muzejski monopol (s time da je predloženo i pripajanje Etnografskog muzeja Muzeju grada Splita) označavao bi potpadanje svih splitskih kulturnih ”punktova” pod jednu instituciju. To bi značilo veću kontrolu i ograničavanje financijskih, prostornih i ostalih resursa potrebnih ovakvim manifestacijama. Netransparentnost, usudim se reći, zahvatila je i našu studentsku domenu, gdje su primjerice, članovi Studentskog zbora Filozofskog fakulteta birali sebi podložne studente za posao na Splitskom salonu, ne birajući pritom studente povijesti umjetnosti koji su naznačeni kao traženi u samom natječaju.
Uhljebarstvo i profiterstvo
Očigledno, Grad na kulturu gleda isključivo kroz ekonomsku prizmu, gdje je sam centar podređen turističkom doživljaju. Kao što je umjetnik Ante Kuštre istaknuo, u Splitu nema više pravog ateljea kao takvog, već su to suvenirnice i ”svaštarnice” uređene kako bi prijale oku turista, prodajući nekakav Mediteran u obliku magneta za hladnjak. Njegov atelje pretvorio se u eksponat, u vremensko-prostornu 4D instalaciju, kao dio postava Salona. Svoju reakciju na recentne događaje iznijela je nekolicina umjetnika na Salonu. Stipe Ivanišević, slikar koji se odmaknuo od svog likovnog izričaja, predstavio je ”Krpeljušu”. Postavljena je rakija u koju su ubačeni krpelji, a pokraj nje se nalazi tekst ispisan na panou, tobože sugerirajući promociju tog”pića”. Autor se dotiče problematike vezane za prijašnjeg predsjednika HULU-a, postavljajući pitanje uhljebarstva i profiterstva u sferi umjetnosti i kulture u Splitu.
”Turistifikacija” grada potaknula je umjetnice Alemku Đivoje i Neli Ružić da se dotaknu te teme. Alemka Đivoje sa svojom video instalacijom ”Oprosti što ne odgovaram odmah” progovara o situaciji u kojoj se današnji umjetnici nalaze. Prikazan je ”screenshot” s njezinog mobitela, gdje joj se javlja poznanik/ca preko aplikacije ”Viber”, dok joj ona odgovara da se nije mogla ranije javiti jer je morala čistiti apartmane, što samo po sebi govori o otežanom statusu umjetnika u hrvatskoj svakodnevici. Neli Ružić sa svojom ”Neokolonijom”, također video instalacijom, prikazuje dvojicu “rimskih vojnika“ na ulazu u Zlatna vrata. Kolonizacija Splita od strane turista i “rimske legije“, u trajanju od travnja do listopada, također nameće pitanje u kojoj mjeri je Split ostavio mjesta za kulturu, u svom filtriranju svih gradskih djelatnosti u korist turizma. Ono što bih istaknula jest dokumentarni video u nastajanju; intervju sa umjetnicima, kustosima i ostalim sudionicima Splitskog salona koji ste imali priliku vidjeti u Salonu Galić. U tom intervjuu umjetnicima su postavljena dva pitanja: što bi za njih bila splitska scena te koja je njihova vlastita pozicija u umjetnosti? Odgovori su varirali; za pojedine je scena bila nekoherentna grupa, dok su drugi mislili da sva ta heterogenost tvori splitsku scenu. Ovakav, direktan prikaz umjetnika i njihovih mišljenja ujedno podiže svijest o trenutnoj problematici pozicije umjetnosti u Splitu, ali nas također povezuje u toj “borbi“ za opstanak kulture u ovome gradu.
Neuralgična atmosfera
Tema ovogodišnjeg Salona – prikazi podijeljenosti, zahvatila je tek dio izloženih radova, a kustoske selekcije ove godine nije bilo. No smatram da je upravo to trebalo ovom Salonu. U ovo recentno vrijeme kada su se ”izdogađala” tolika prevrtanja oko Muzeja grada Splita, Salona i podruma, kustosi su predstavili dosta jasan prikaz i unutarnju poveznicu likovnosti i likovne umjetnosti u Splitu te njezinog kretanja kroz godine. Postavljanje uskih kustoskih koncepcija i elitiziranje samo bi još više podijelilo već ionako heterogenu splitsku scenu, stoga smatram da Saloni trebaju biti ostavljeni širokima i otvorenima za raznovrsnu kvalitetnu produkciju, što je ove godine i ostvareno. Neuralgična atmosfera koja se stvorila u Podrumima pomalo je utišana zavidnim brojem izlagača i njihovih projekata, dok su kustoski tim i HULU uložili sve napore u ostvarenje 39. Salona, unatoč svoj marginalizaciji od strane samog Grada.
Dora Barbarić
Tekst o 39. splitskom salonu nastalo je u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
