39. splitski salon – Prikazi podijeljenosti / Representations of Split, Podrumi Dioklecijanove palače / Salon Galić / atrij Galerije umjetnina / Galerija Kula / javni prostori grada Splita, od 5. do 30. studenoga 2015.
Važan dio izložbe je njezin dokumentacijski i arhivski dio – uz izložbu, no i kao njezin dio, pokazani su video intervjui sa splitskim umjetnicima i kustosima.
Tema ovogodišnjeg 39. splitskog salona jesu ”Prikazi podijeljenosti / Representations of Split” koju potpisuje tročlani kustoski tim (po prvi puta u povijesti Salona) u sastavu: povjesničar umjetnosti dr. sc. Dalibor Prančević, povjesničar umjetnosti Božo Kesić i umjetnik Boris Šitum, koji u priopćenju za medije indikativno navode podijeljenost kao ”jednu od dominantnih svojstava sredine.” Nadalje, Salon prema viziji kustosa predstavlja ”platformu na kojoj se sagledava heterogenost suvremenosti u domeni lokalnog umjetničkog izraza”, što drugim riječima znači da Salon služi kao prilika i podloga za seciranje splitske likovne scene, odnosno prikaz radova gotovo svih sudionika umjetničkih zbivanja u Splitu, tvoreći tako jedan hibridni projekt između problemske izložbe koja tematizira koncept podijeljenosti s jedne strane i reference na okvirni pregled splitske likovne produkcije bez konvencionalne rigorozne kustoske selekcije s druge strane. Zbog toga je poziv za izlaganje na ovome Salonu upućen svim članovima Hrvatske udruge likovnih umjetnika Splita. Tako je izabrano sto tridesetoro umjetnika čiji su radovi izloženi u supstrukcijama Dioklecijanove palače, Salonu Galić, Galeriji umjetnina, Galeriji Kula i u javnom gradskom prostoru, čim je Salon nanovo markirao urbanu topografiju Splita kao istinski svoju, kojoj pripada fizički, intelektualno i duhovno i iz koje je i potekao.
Pitanje selekcije
Ovom su izdanju Salona, zbog velikog broja zastupljenih autora, kritičari koji ne djeluju u medijima nego u ”kuloarima” pokušali prikačiti epitete ”panoramske” ili ”revijalne” izložbe. Kako bismo došli do eventualnog odgovora na ovaj problem, valjalo bi posegnuti za kronologijom događaja. Kustoski tim dobio je unaprijed zadanu (ako se ne varam od HULU-a Split), temu ovogodišnjeg Salona “Prikazi podijeljenost/ Representations of Split“, aludirajući na značenje pojma “split“ u engleskom jeziku, koju je imao razraditi, ali ne i radikalno mijenjati, što znači da je u početku njihov angažman bio pod određenom restrikcijom. Uz to je HULU imao viziju otvoriti Salon svim svojim članovima, zbog čega su svi članovi udruge i dobili poziv za izlaganje na ovogodišnjem Salonu, čime se ispunio osnovni preduvjet za mapiranje suvremene splitske likovne scene. Vizija organizatora bila je da ukoliko prijavljeni radovi članova HULU-a ne budu odgovarali temi Salona, kustoski tim posjeti atelijere umjetnika ne bi li pokušao pronaći adekvatan rad ili pak približio temu pozvanom umjetniku. Ukoliko ni taj način ne bi urodio plodom, umjetnici su mogli biti zastupljeni na Salonu sudjelujući u snimanju pratećeg dokumentacijskog videa Ivana Perića u kojemu su odabrani govornici (njih oko 80), redom akteri splitske kulturno-umjetničke scene, odgovarali na pitanja postavljana od strane kustosa. Na taj način trajno je zabilježeni u video arhivu jedan likovni moment u Splitu i njegovi protagonisti. Bitno je stoga pitanje; da li se od početne ideje do konačnog rezultata, to jest izložbe, skrenulo s plana? S obzirom na stavove pojedinih aktera splitske likovne i umjetničke scene, zaključak je da ne odgovaraju svi radovi temi Salona, a niti zadovoljavaju određeni standard kvalitete. To se odnosi na činjenicu da je veliki broj umjetnika ”prisutan” na Salonu svojim radovima, kao i na stajalište kustosa odnosno njihovo pozivanje na ”neselekciju” u izboru radova, što je na prvi pogled nejasno jer je selekcija ono što daje legitimitet kustoskom djelovanju. Ipak, selektirana ili neselektirana, izložba je odraz likovne scene u Splitu, prikaz trenutka u životu splitske umjetnosti i prikaz podijeljenosti između kvalitetnijih i onih manje kvalitetnih. Problem selekcije indirektno sugerira možda i organizatorov tekst poziva na ceremoniju proglašenja nagrađenih umjetnika na ovogodišnjem Salonu: ”Ovogodišnji Splitski salon, u sedamdesetoj godini postojanja HULU-a, imao je za cilj prikazati trenutno stanje likovne scene u Splitu i obuhvatiti što veći broj članova udruge. Zbog specifičnosti takvog pristupa ove godine neće biti dodijeljena tradicionalna glavna nagrada “Emanuel Vidović“, već će biti dodijeljene tri jednakovrijedne nagrade po mišljenju stručnoga žirija (u sastavu: Branko Franceschi, Mladen Lučić i Vice Tomasović).
Što to i kome smrdi na Splitskom salonu?
Referirajući se na kuloarski diskurs naveden u prošlom poglavlju,”smrdljiv” je bio dio odabranih radova, ali i sam način izlaganja radova u supstrukcijama Dioklecijanove palače. Da li je od radova sporna bila Cokarićeva svastika od osušenog magarećeg izmeta, koju su grupe inozemnih turista u ovih dvadesetak dana trajanja izložbe razasule i porušile ne jednom, već u nekoliko navrata? Jesu li to možda Tomasovićevi ”Mi” ili ”Oni”, dva akrila na platnima na kojima su prikazani antropomorfni organizmi iz Tomasovićevog imaginarija? Umjesto traženja negativnih ili manje kvalitetnih radova, nastavit ću radije tekst ovim nizom radova koji su me se na ovaj ili onaj način pozitivno dojmili. Svidjela mi se ”Noćna šetnja” Lucije Jelovac Rizzi, ulje na platnu nastalo 1983. godine, gdje je autorica na tamnoj pozadini pločnika prikazala ženski lik u crvenom ogrtaču zajedno s psom. Ovo ulje budi simpatije i ostavlja dojam topline, a otvara pitanje dobi ženskog lika. Na njenom licu, naime ne može se odrediti radi li se o djevojčici ili pak o starici, što podsjeća na slučaj skulpture ”Jahača iz Artemisiona”. ”Grupni autoportret” Blage Miše kolaž je iz 1997. godine. U njemu autorica konstruira vizuru ulice ili čak trga, sama podiže arhitekturu, možda imaginarnog grada, dodaje i dvije fotelje zbog čega se scena pretvara u dnevni boravak, a našla se tu i jedna škrinja. Složeni veš kao neuobičajen postament gipsanog reljefa ”Usnule muze” Hane L. Midžić iz 2013. godine daje zanimljivost ovom portretu, kao i ostaci i nanosi gipsa na obrazima i čelu. Zanimljiv je i rad naziva ”Sarkofag sv. Dujma, Pelin i med, genetski kod različitosti” autorice Dijane Ive Sesartić, nastao 2015. godine u kombinaciji ne-umjetničkih materijala voska i biljke pelin, iz naziva pjesme ”Pelin i med” Dina Dvornika. Jedva uočljiv je lik sveca izveden na poklopcu sarkofaga. Šteta što pored rada u prostoru nije istaknut autoričin ”statement” kako bi publika bila upućena u autoričino ”umjetničko htijenje”. Posebnu pozornost na Salonu izazvala je ”Krpeljuša”, konceptualni rad slikara Stjepana Ivaniševića nastao ove godine, kojeg su kustosi Dalibor Prančević i Boris Šitum ocijenili izvrsnim. Pored staklene boce u kojoj se nalazi nekoliko krpelja izloženo je bijelo platno s autorovim tekstom koji najbolje prenosi značenje, to jest poruku samoga rada: ”Ovo angažirano i provokativno djelo hrvatske suvremene umjetnosti polemizira s prošlošću, očiju uprtih u neizvjesnu budućnost. Lišeno je svake patetike, dodvoravanja i simbolike infantilnog besmisla. Ono se ne bavi trivijalnim pitanjima podjela, već daje dijagnoze koje zahvaćaju mnoge segmente našeg društva. Ono brutalno postavlja pitanja, ali traži i odgovore. Meni kao autoru pitanja samo naviru… Predstavljaju li ovi krpelji u boci pojedine teoretičare suvremene ‘umjetnost’? Predstavljaju li pojedine suvremene ‘umjetnike’? Možda predstavljaju većinu uhljeba u politici i medijima koji se bave ‘kulturom’? Ili su možda zbog isprepletenih interesa jednostavno izmiješani?” Rad vrlo direktno i agresivno preispituje temelje i pojavnost suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, kao i ulogu umjetnika i povjesničara umjetnosti u društvu. Zanimljivo bi bilo otkriti značenje ”Viteza” autorice Ane Skračić, nastalog u pečenoj terakoti 2015. godine, kojeg je autorica izlagala prije nekoliko mjeseci na svojoj samostalnoj izložbi u Salonu Galić. Skulptura je uska i visoka, ima oblik torza bez udova, dio lica i desnog profila je zasječen, dio glave kao da je odrubljen i ti su isječci izloženi na postamentu pored skulpture. Nadalje, ”Menopause” autorice Julijane Voloder, izrađen 2014. godine u poliesteru, čita se s leđa; ženska figura prekrivena je tamnom crvenom bojom od lopatica do bedara, nema glave ni ruku. Vrlo je intimna, a ujedno i otvorena publici za razmatranje menopauze kao prijelaznog, dramatičnog dijela života i dobnog prijelaza žene. Miroslav Radeljak predstavio se na ovome salonu svojom ”Formom u nizu”, dvama keramičkim oblucima iz 2012. godine koji su s jedne strane glatki i crveni, a s druge imaju naglašenu teksturu. Konačno, u radu ”Bez naziva” iz 2015. godine boje i motivi odaju dosadašnji rukopis kipara Luke Mimice. Autor prikazuje, u kombiniranoj tehnici, plažu onečišćenu vrećicama, bocama, željezom, morskom vegetacijom i naplavinama.
Problem postava izložbe
Nadalje, među publikom se mogao čuti kritički stav prema ogradama koje su iskorištene za vješanje radova, koje prema mišljenju dijela publike nagrđuju izložbu te Salon zbog njih izgleda poput gradilišta. Važno je pojasniti da su one korištene jer kustosi u postavljanju izložbe prema odluci ravnateljice Muzeja grada Splita, institucije koja upravlja supstrukcijama Dioklecijanove palače, nisu smjeli koristiti čavle pa su se ograde, izgleda, nametnule kao jedino moguće rješenje. Čini se da su one vjerno prenijele temu Salona te su sugerirale u prostoru podijeljenost sredine, kao i osjećaj užurbanosti, kaosa i dojam improviziranog prostora-gradilišta, koji se povezuju s organizacijom ovog događaja. Svakako su svi propusti pouka za daljnji rad kustosima, a naročito Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika za rad na organizaciji svakog sljedećeg izdanja Splitskog salona. Konačno, iz vlastite pozicije studenta povijesti umjetnosti i neiskustva koje s istom idu, teško je docirati i ”suditi” o kvaliteti ili nekvaliteti jednoga Salona. Stoga, u zaključku, kao dozu trezvenosti i (samo)kritike navodim opasku jedne splitske povjesničarke umjetnosti, Ane Peraice koja je ukazala na ”površnost suvremene kritike i posvemašnji amaterizam u pogledu metoda i tehnika bilo kakve analize ili interpretacije”, koja na još jedan način ukazuje na podijeljenost, ovaj put između autora izložbe i onih koji o istoj imaju pisati.
Anđelko Mihanović
Tekst o 39. splitskom salonu nastalo je u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
