Statistika je htjela da ovogodišnji Splitski salon ne bude uspješan. Naime, kod članova neke udruge, ma čime se ona bavila, otklon prema novim i svježim viđenjima možete naći u manjine, dok je većina “normalna” i ne izlazi iz predvidivog horizonta očekivanog ponašanja. Tako je u neku ruku i s umjetnicima. Stoga je 39. Splitski salon morao biti loš, jer mu je glavna ambicija bila pozvati što više vizualnih umjetnika (mahom članova HULU-a), kako bi se napravila “inventura splitske scene, ako ona postoji”. Dapače, jedna od vodećih osoba u sadašnjoj garnituri udruge splitskih likovnjaka mi je rekla kako im glavna namjera nije bila toliko napraviti Salon za javnost, koliko omogućiti da se susretnu umjetničke suprotstavljenosti na jednom mjestu, odnosno sami umjetnici prilikom otvaranja. U tom smislu Salon je bio autoreferencijalan – namijenjen više tome da ga kroz “obred” susreta konzumiraju umjetnici (nerijetko klanovski zavađeni), negoli je upućen posjetiteljima koji nisu likovno aktivni. S obzirom na dobre dojmove ostvarene prilikom čina, ili “happeninga”, otvaranja, može se reći da je taj segment Salona bio uspješan.
Razlog ovakvoj koncepciji, koja zbog površnog teorijskog pristupa nije u ostalim dijelovima polučila uspjeh, krije se možda u pragmatičnijoj osnovi. Naime, novo vodstvo HULU-a došlo je nakon turbulentnih promjena u Udruzi, koja nisu prošle bez prozivki po medijima, a Salon na kojeg su svi članovi pozvani da podijele duh zajedništva čini se kao bolje rješenje da se etablira nova garnitura, od još jednog “kustostog Salona” na kojeg izbornik pozove tek desetinu članstva Udruge, što bi moglo značiti nezadovoljnu većinu već u startu mandata. Nadalje, velika količina radova, 130 umjetnika izlaže 160 djela, morala je dovesti do privremenog “zaposjedanja” Dioklecijanovih podruma s umjetnošću, čime se otvorila tema (nakon uvertire s nedavnim sukobom vodstva Adria Art Annalea i ravnateljice Muzeja grada) o opravdanosti odlučivanja Muzeja o umjetničkim programima HULU-a u Podrumima. I tijekom ovog Salona predsjedništvo HULU-a se bunilo da je od strane ravnateljice Muzeja onemogućen planirani postav slika kojim se namjeravalo isticati suprotnosti umjetnika usporednim postavljanjem njihovih slika uza zid u velikoj dvorani u zapadnom krilu Podruma. Bez obzira što slikama nije mjesto u Podrumima, ne samo zbog vlage, već i rasvjete, ukoliko je istina da slike nisu mogle biti postavljene blizu zidova, jer je to spriječeno kako bi ostala vidljiva antička arhitektura, radi čega organizatori Salona nisu zadovoljni ”kompromisnim” postavom, onda je riječ o krajnjem zastranjivanju od strane Muzeja. Naime, ne može se čak reći kako je ovdje komercijalizacija baštine istisnula prezentaciju i vrednovanje splitske umjetnosti, jer je za vrijeme izložbi posjet Podrumima besplatan. Nego je problem što Muzej ne delegira osobu sa senzibilitetom za umjetnost. Zapravo, pokazalo se da Muzej nije ekipiran da pored svih izložbenih prostora koje vodi, osmisli i program za Podrume pa se može reći da nisu opravdali razlog zbog kojeg im je taj dio Palače dodijeljen na upravljanje. Kao znak revolta protiv takvog tutorstva lišenog strukovnog pokrića, na Salonu se pojavio anonimni rad na kojem je ispod fotografije aktualne ravnateljice stavljen natpis “Odlazim”. Ovaj uradak ima političku konotaciju, jer od nadležnih traži da umjetnicima vrate autonomiju izlaganja u Podrumima.
Što je s izloženim na 39. Salonu? Da ste pozvali, radi “inventure” njihove scene, sve autore u Pekingu, Moskvi, Londonu ili Parizu da izlože radove, ukupni rezultat također ne bi bio sjajan. Međutim, mogla bi se očekivati određena količina ne reprezentativnih, ali zanimljivih, svježih, ili suludih ako hoćete, ideja, svakako i onih koje korespondiraju s vremenom. Ono po čemu je Salon loš nije zapravo “zakon” statistike, spomenut na početku teksta, nego mala količina relevantnih radova koji su utemeljeni “ovdje i sada”. Dobar dio ih se doimlje kao da su na nekom “šufitu” proveli dugo, dugo vremena, a sada su spušteni na izložbu. No, ideje zbog kojih su nastali u međuvremenu su se pretvorile u prah, tako da ih ni najbolji forenzičari ne bi mogli rekonstruirati. Kao da se radi o iskorijenjenosti umjetnika, mimo kojih je prošla, ne samo smjena tisućljeća (što je uostalom numerička stvar), nego se promijenila epoha. Civilizacijska, dakle, smjena. Jer ne živimo više u onoj istoj kao pred dvadeset godina. A radovi nekih umjetnika doista izgledaju kao da su skupljeni sa Salona iz ’97, ili još starijeg. Na žalost, ne samo da se likovni jezik odvojio od protoka vremena i informacija, pa se kod takvih ne osjeća da im djelo korespondira sa današnjicom (bilo kroz labirinte intime, u odjecima slutnje, straha, gorčine, čežnje…, ili u vidu neke aktivističke želje za promjenom), nego se nije ostvario niti napor unutar vlastite umjetnikove poetike, koja je ostala uspavana u pamuku.
Riječju, “Salon inventure” nije ukazao na umjetničke razlike, suprotstavljenost i podijeljenost, koliko na krizu stvaralačke produkcije. Obzirom da se čini kako nju nije lako nadići, a nije izgledno da bi rješenje bilo u tome da se umjetnici zagrle i oproste jedni drugima, za očekivati je da će idući Salon na kvaliteti dobiti tako što će opet biti žiriran ili kustoski koncipiran.
Vjerojatno najbolji rad Salona bio bi video ”Neokolonija” Neli Ružić, provokativan, dobro produciran i jezgrovit. Prisutan je jak militantan naboj u par kadrova gdje dvojica rimskih pretorijanaca snimanih statično iz donjeg rakursa u rukama drže pse pred zidinama Palače, kod Zlatnih vrata, djelujući kao neumoljivi čuvari što brane ulazak u negdašnji prostor vašega grada.
S druge strane, rad je mračno duhovit. Jer vojnici su lažni, u stvarnosti su mladići što poziraju s bilo kime za novac, kostimirani u uniforme koje se za Dioklecijana već nisu nosile. U rukama drže ne baš disciplinirane pse koji više skaču jedan na drugoga, nego prema vama. No, bilo da prizor shvatite opasnim, ili ironično artificijelnim, u oba slučaja, scenografija pozornice grada je nepovratno izmijenjena, ali ne zbog vas. Pa se postavlja pitanje; tko zapravo postaje stranac u gradskoj jezgri dnevno “okupiranoj” trupama turista?
Svakako izdvojimo i “Turiste u dubokom tisku” Kristine Restović. Zbog grafičkog postupka ne vidimo ništa osim grupa iskrcanih s ”kruzera”. Grad je nestao u bjelilu. Ili ga barem, onakvog kakvog smo znali, nema više. Sudeći po pogledima ljudi koji stoje u grupama ili se kreću u koloni, oni nešto vide, ali ta magija kao da je sad njihova. Ove suptilne grafike kao da pitaju dovodi li preočita prisutnost svjetskih putnika do sablasne odsutnosti grada i građana?
Milan Brkić izveo je u izlogu “Skandala” jedan od svojih radova skromne produkcije i dimenzija, a najjačih emocija na Salonu, arte poveru sa kutijom šibica i jeftinim printovima, sjajan i dostojanstven bohemski hommage Arsenu Dediću.
Eric dell Castillo, u galeriji Kula (koja ima najbolji postav) nudi digitalne “kolaže” koji kroz arhitektonske i urbane simbole zapadne kulture asociraju na to koliko smo navikli biti okruženi raznolikom baštinom. Ali i na naš odnos koji postaje umjetan i površan, gdje bivamo više vezani sa svojim parking mjestom, nego s onim naivnim odnosom prema palcu Grgura Ninskog. Simbole Zapadne civilizacije okružuju crne ptice, koje kao da joj naviještaju zlu kob.
U Salonu Galić, Viktor Popović zauzeo je zid sa vizualizacijom razbijene makete kojom su slovenski arhitekti pobijedili na natječaju za Split 3. Arhivski podaci govore o mogućnostima koje su dobrim dijelom ostale neostvarene. Umjetnik razrađuje detalje projektne dokumentacije, kao Platonovski, na razumu izgrađeni idealni grad kakvog su urbanisti snivali u doba humanizma i renesanse. To kao da upućuje na sve okolnosti koje su se sa Splitom 3 ispriječile između planerskog “carstva ideja” i njihove ovozemne realizacije.
Duška Boban je modernu arhitekturu Splita snimila analognim aparatom, odvajajući prizore od kaosa prometa ili ”štekata” što su zaposjeli javne površine. Na slikama nema ni ljudi. Prevladava vedro nebo koje uokviruje zgrade i zelene površine što djeluju kao nove, zbog načina snimanja, tako da se ukazuje urbanistička “kičma” u koju se bezobzirno interpoliraju komercijalni sadržaji, a ona još održava komunalnu funkcionalnost. Dojmljiva akcija na prvoj vidilici je bila “site specific”, zbog idućih događaja koje je ova aktivistica Društva Marjan najavila da će se tamo organizirati.
Kažimir Hraste se ludički poigrava sa različitim tipovima stolica kao predlošcima koje doživljavaju kreativnu metamorfozu iz funkcionalne, dizajnirane stolice, koja pripada razdoblju ili stilu, u zaigranu skulpturu organskih oblika koja budi mnoštvo asocijacija. Ova podsjeća na hobotnicu, pa sve do asocijacija na kardinalsku boju (tapecirung) i svetu stolicu…. U svakom slučaju, ponudio je inspirativnu formu ujedno i najbolje skulptorsko djelo.
Hvalevrijedan je i video uradak “Abeceda” u organizaciji kustoskog tima (režija i montaža Boris Šitum i Ivan Perić). Naime, kao prilog ovom Salonu kustosi su se poduhvatili intervjuiranja stotinjak predstavnika splitske umjetničke scene, čiji su stavovi i ideje ovim putem dokumentirani. Međutim, ovaj video-arhiv trebao je biti podignut na web, jer nije bilo sreće od njegove prezentacije u “Galiću”. Jedno vrijeme gotovo se nije mogao slušati nakon što je zamijenjen ”laptop”. Kasnije je stavljen zvučnik koji nije bio od velike pomoći zbog akustike prostora, bolje bi bilo da su omogućene i slušalice. Obzirom na mnoštvo anketiranih, gledanje na nogama u “izlogu” Salona Galić nije bilo ugodno. Puno bi lakše bilo na svom ”kompu”, uz kavicu, sa ”sajta” HULU-a pratiti što imaju za reći “slova” iz “Abecede”.
Od ostalih autora treba istaknuti satiričnu intervenciju Borisa Novaka s natpisom “Pandora” na kocki na koju se naslanja spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Tuđmanu na Rivi. Autor dobro koristi bezličnost spomenika te sve izgleda kao uspio komentar nevolja koje su nas snašle. Od istaknutijih su i Tanja Ravlić sa dobrim i optimističnim videom “Arrival”, tjeskobna instalacija “Vrijeme” Željka Marovića, uznemirujući ekspresionizam Josipa Botterija Dinija, Emilija Duparova, Luka Duplančić, Kuzma Kovačić, Daniela Cikatić-Javorčić, Dan Oki, Miroslav Radeljak, Matko Mijić i Milan Zoričić.
Od umjetnika koji nisu imali sreće s tehnikom, a imali su dobre radove, izdvojio bih Petra Grimanija, koji je ostao bez projektora i Mladena Čulića, u čijem su radu nakon otvorenja Salona utišane pjesme Andrije Konca, od partizana stradalog pjevača popularnog za NDH kojemu se ne zna grob. Njemu je, kao i pobijenim mladićima iz Prvog splitskog partizanskog odreda koji u današnjem Splitu ne mogu dobiti ulicu, posvećeno ovo djelo.
Sandi Vidulić
