Ove godine najvažnija umjetnička manifestacija grada Splita – Splitski salon, otvorena je grandiozno i sa stilom. Nakon dugog niza godina elitističkog pristupa organizaciji Salona, na način da se samo odabranim umjetnicima upućivalo pozive, ovaj put sa svježim licima u sastavu organizacijskog tima Hrvatske udruge likovnih umjetnika, pod predsjedavanjem Vice Tomasovića, a pod palicom dvojice kustosa Dalibora Prančevića i Bože Kesića, jednog umjetnika Borisa Šituma, te ostalih suradnika i asistenata, Salon je okupio gotovo polovicu članova HULU-a Split i predstavio njihove radove. Poziv je bio upućen svim članovima, a nazivom “Prikazi podijeljenosti / Representations of Split” ostvarena je mala jezična manipulacija koja je aludirala na (podijeljenu) umjetničku scenu grada Splita, koju je suprotno nazivu ova manifestacija pokušala ujediniti. Zadnjih godina može se osjetiti nedostatak dijaloga među akterima scene te odvajanje u grupacije, što dovodi do negativnih naboja u javnosti. Naravno, zbog kompleksnosti takvog pristupa konceptu manifestacije, dogodili su se i propusti. Nužnost i potreba da se splitska scena predstavi, naveli su kustose da radove ne selektiraju, a posljedično tome nastali su i problemi u samom postavu izložbe. Zbog nedavne afere oko podruma Dioklecijanove palače i pokušaja cenzuriranja manifestacije Adria Art Annale, upravo su oni bili prvi izbor organizacijskog tima za lokaciju Salona, uz Galeriju Kula, Salon Galić i atrij Galerije umjetnina. U protivnom, kako je navedeno u članku Slobodne Dalmacije u razgovoru s timom, Salon bi vjerojatno bio preseljen u Sinj. Također, podrumi su kao dugogodišnji izložbeni prostor Splitskog salona ipak kultna lokacija koja ima vrijednost i značenje u predstavljanju lokalne umjetničke scene. Uz navedene lokacije, određeni dio radova je ”intervenirao” i u javni prostor. U ovom trenutku upućujem kritiku zbog nedostatka uputa ili popratnih materijala koji bi ukazali na dislocirane sredine.
Splitska umjetnička scena – tendencija i recepcija
Prvo pitanje koje se nameće samo od sebe a otvara i mnoga druga pitanja, jest sama svrha manifestacije, kome je ona namijenjena (sceni samoj i/ili publici), i koliko je u toj namjeri uspjela? Referirajući se na naziv kustoskog kolektiva WHW (što, kako i za koga?), upravo su mi se ova tri pitanja konkretizirala kao ona koja objedinjuju format, postav i svrhu Splitskog salona. Na samom otvaranju prisustvovao je veliki broj posjetitelja, pojedinaca kojima je struka usko vezana uz likovnu scenu, ali dakako i znatiželjnika koji su došli posjetiti tu prestižnu splitsku manifestaciju. Međutim, koliko se tih posjetitelja ponovo vratilo i pomno sagledalo radove? Posljednjih dana lokacije izložbe posjećivalo je mali broj posjetitelja, a svakako je bilo zanimljivo osluškivati njihove komentare koji nam uvelike govore o recepciji i doživljaju suvremene umjetničke scene. No, čija je uloga da se pojedincima približi suvremena umjetnost; umjetnikova, kustoska i/ili likovnih kritičara, pitanje je koje se nastavlja na prethodna. Iako je to tema za neku d(r)ugu raspravu, teško je primijetiti da se ovakvim kustoskim konceptom i o tome promislilo. Zbog svojevrsne kustoske ”antikoncepcije”, ostavivši prostor za recepciju otvorenim, te želje da radovi ne budu dodatno pojašnjeni, posjetitelji su prepušteni doživjeti djelo prema vlastitom nahođenju. Koliko je taj koncept uistinu promišljen, a koliko se nametnuo sam po sebi također je tema za raspravu. Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava, a Splitski salon je zamišljen kao “platforma na kojoj se sagledava heterogenost suvremenosti u domeni lokalnog umjetničkog izraza” – kako poručuju organizatori. Kada govorimo o splitskoj umjetničkoj sceni teško je artikulirati stav koji bi objedinio sve ono što se na njoj događa ili pak ne događa. Velik je broj umjetnika predstavljenih na Salonu čije mjesto stvaranja uopće nije vezano uz grad Split, pa se postavlja pitanje što je uopće scena i kolika je njena pojavnost u gradu? Da li je ona nekakva kulturna ”univerzalija” ili živi organizam grada? Učmalost sredine u kojoj se formira splitska scena proizlazi iz različitih rakursa; ekonomskog, političkog, socio-kulturnog, te se očituje u korpusu i ”prezentnosti” same scene. Problemi na koje umjetnici nailaze u produkciji odnosno realizaciji ideje rada često sputavaju i degradiraju stvaralački zanos, što je tema velikog broja radova ovog Salona. Ako se samo prisjetimo sveopćeg kaosa koji je nastao kada je pisana kulturna strategija grada nije ni čudno što u javnosti dolazi do konfuzije. Nedostatak izlagačkog prostora, ateljea, umjetničkih programa, projekata i rezidencija sigurno utječe na kvalitetu i produktivnost umjetničke sredine. Uz samu podijeljenost scene koja se osjeća u izričaju i stvaralačkom pristupu, a koju ovaj Salon tematizira i prikazuje, osnovna problematika je kroničan nedostatak kritičkog dijaloga među njenim akterima. Također, proboja u tradiciju i dogmu, provokacije, radikalnosti i progresivnosti u tematici radova te umjetničkom izričaju spomenutih aktera, gotovo da i nema. Možda je to ogled konfuzne današnjice, gdje smo konstantno zatrpani informacijama i opterećeni borbom za egzistenciju, no to nam ne bi smjelo biti opravdanje. Baš u ovom trenutku, iz ove pozicije, moramo upregnuti sve svoje snage i provocirati, polemizirati, postavljati još više pitanja, zaplitati se u odgovorima, komunicirati, misliti i otvarati dijaloge, bilo aktivnim djelovanjem u zajednici, vlastitim stvaralaštvom u bilo kojoj domeni, okruglim stolovima ili edukacijom. Sve je dopušteno, a interdisciplinarnost je nužna. Nažalost, upravo su nedostatak sinergije raznih disciplina i eksperimentiranja doveli do letargije i manjka kritičnosti. Podijeljenost nije nužno loša, više je riječ o različitostima koje su prirodne. Ovim tekstom a priori nemam namjeru skretati pažnju na negativnosti jer mlađe generacije itekako rade, splitska umjetnička scena se polako uzdrmava i kreativnog zanosa ne nedostaje. No, je li to dovoljno? Ono što se može zamijetiti jest manjkavost u promišljanju rada, neartikuliranost u stavovima i ograđivanje od potencijalne kritike sredine.
Postav – tehnička problematika i prezentacija
Ulaskom u glavni izložbeni prostor Salona, same podrume Dioklecijanove palače, postaje nam razumljivo koliko je to neadekvatan prostor za postav. Vlaga, nedostatak kvalitetnog osvjetljenja, voda koja curi sa svih strana, životinjski izmet, nemogućnost korištenja infrastrukture zbog rizika oštećivanja, onemogućavanje rada i represija nadležnih institucija (koje određene izložbene prostore smatraju svojim vlasništvom kojim mogu upravljati diktatorski), umanjili su kvalitetu prezentacije radova, a samim time i recepcije. Korespondencija radova i prostora također je izostala. Prvi dojam jest da su u istočnom krilu Podruma postavljeni radovi uglavnom konceptualnog karaktera, a u zapadnom krilu oni figurativnog, iako prolazeći kroz daljnji postav primjećujemo namjeru da ne prevladava jedan tip u određenom prostoru. Tematika na koju nailazimo u velikom broju radova raznolika je, no ipak se može svesti na nekoliko nazivnika: ”turistfikacija”, kulturna politika, unutarnje borbe pojedinca, položaj umjetnika u društvu i slično. Budući da su Podrumi kao izložbeni prostor najveći i postavom najbrojniji, izdvojit ću nekoliko radova koji su se tu istakli. Rad koji se nalazi na samom izlazu iz zapadnog krila podruma ”Sarkofag Sv. Dujma, Pelin i med, različitost genetskog koda” Dijane Ive Sesartić prikazuje objekt u obliku sarkofaga u kombiniranoj tehnici voska, na podlozi od pčelinjih saća koje potom prekrivaju sam sarkofag. Preciznost i slojevitost rada koja odgovara na temu salona, asocirajući na pjesmu splitskog autora Dina Dvornika ”Pelin i med” te povijesni kontekst, način na koji je rad smješten u prostoru, izvrstan je primjer promišljenosti koja zadovoljava i uokviruje sve potrebne aspekte; zanatski, estetski i semantički. Nadalje, od umjetnika mlađe generacije izdvojila bih djelo ”Bez naziva 009” kipara Dragoslava Dragičevića, oku privlačnu instalaciju u prostoru nastalu u kombiniranoj tehnici kartona i mramora, zasebno postavljenu u jednu od podrumskih soba. Na podu uočavamo gomilu oblika izrezanih iz kartona koji prikazuju fasadu kuća te jedan mramorni objekt koji predstavlja cijelu kuću. Dragičević često u svojim radovima tematizira odnos sebe kao umjetnika naspram okoline koja ga okružuje pa tako i u ovom radu možemo iščitati podijeljenost autora predstavljenog puninom mramorne kuće, aludirajući među ostalim na kamen s otoka Brača odakle je umjetnik porijeklom, naspram “šuplje” okoline. Radi li se ovdje o neaktivnim umjetnicima koje autor možda želi akcentuirati, na posjetitelju je da dokuči sam. Diskurzivni element video rada naziva ”Baba” umjetnika Darka Škrobonje u trajanju od otprilike pet minuta ostavlja nas duboko potresenima ljudskim pričama, koje su prepune oprečnih apsurdnosti. Škrobonja u ovom radu spaja snimku njegove bake dok nožem guli kožu zeca s audio zapisom razgovora s unukom sudionika Drugog svjetskog rata, koji prepričava tragičnu sudbinu svoga djeda. Inače, iako je Škrobonja još uvijek student, svojom produktivnošću je aktivniji na umjetničkom polju od nekih kolega koji su na Salonu predstavljeni. Izuzetno simpatična je i instalacija Dina Bićanića nazvana ”Dopunska nastava”, niz redova školskih klupa koje oponašaju učionicu s podrumskih zidom kao pozadinom. Na klupe su postavljeni razni predmeti koje je autor izradio poput: slušalica napravljenih od žvakaće gume, komada cigle na koji su nacrtane tipke predstavljajući mobitel, opuška cigarete izrađenog od drva. Osobno razočaranje predstavlja mi rad Brodotrogir Vilima Halbartha, čija pretjerana pretencioznost izražava megalomaniju autora postava. Naizgled zanimljivu instalaciju cijevi broda postavljenih u jednoj od podrumskih soba uz snimku varioca škvera Brodotrogir, uništio je pretjerano izražen i napadan postav objekata spram prostora koji je tako zašavši u okolne prostorije narušio autonomnost susjednih radova.
Suradnja i interakcije Salona
Od ostalih noviteta koji su se u sklopu salona dogodili skrećem pažnju na suradnju Salona s emisijom Grid ”community” radija KLFM. U njoj je u nizu razgovora s akterima umjetničke scene, uz koordinaciju samih kustosa, dokumentirana njihova radna biografija i najavljene buduće akcije. Slušatelji se tako putem podcasta postavljenih na web stranici radija imaju priliku upoznati s kustoskim dvojcem salona, zatim s kustoskim kolektivom Our, Ninom Jurić organizatoricom festivala Nus te s Duškom Boban inicijatoricom revitalizacije kamenog kioska na Marjanu koja u okviru Salona izlaže svoje analogne fotografije s prikazima moderne arhitekture grada Splita. Hvalevrijedan projekt kojim se želi osnažiti kulturna ponuda grada prema lokalnom stanovništvu ali i posjetiocima, kiosk na Marjanu zamišljen je kao platforma za buduće projekte i suradnje u kulturi i umjetnosti gdje su svi protagonisti scene pozvani da sudjeluju. Definitivno najbitniji dio postava Salona Galić je arhiv žive memorije u kojem se prikazuje stotinjak splitskih umjetnika i desetak povjesničara umjetnosti koji u kratkim videozapisima iznose svoje misli i stavove o splitskoj umjetničkoj sceni te ulozi umjetnika u današnjem svijetu. Posjetitelji mogu izabrati umjetnika i poslušati njegovu analizu same scene što je izuzetno važno za stvaranje odnosa umjetnik-djelo-posjetitelj. Sama količina videa i znatiželja da se upozna protagoniste, navodi posjetitelja na povratak u Salon. 39. Splitski salon kao društveno zbivanje, kako ga je novinar Sandi Vidulić okarakterizirao (a što on uistinu jest), tako je ipak osvijestio potrebu da se nadiđu podjele kako bi se pojedini akteri umjetničke scene zbližili i ostvarili komunikaciju, a potom i da se potencira umjetnička produkcija. Na tom tragu zaključujem ovaj tekst mišlju Nicolasa Bourriauda: “Kao ljudsko djelovanje utemeljeno na razmjeni, umjetnost je istovremeno i objekt i subjekt etike: tim više što je, za razliku od ostalih djelatnosti, njezina jedina funkcija da se izloži toj razmjeni. Umjetnost je stanje susreta”.
Ivana Vukušić
