Ovogodišnji 39. po redu Splitski salon, koji je tijekom studenog bio postavljen u Podrumima Dioklecijanove palače, Salonu Galić, Galeriji Kula i u javnim prostorima grada, za cilj je imao pružiti uvid u stanje suvremene umjetničke scene u gradu Splitu. S više od sto trideset izlagača Salon je kvantitativno obuhvatio veliki dio produkcije, no kao najvažnije iskristalizirao je niz problema i pitanja vezanih uz sam Salon, ali i uz budućnost HULU-a kao temeljne umjetničke strukovne udruge u Splitu. Nažalost, kada bi ga promatrali isključivo kao izložbu, našli bi se na izrazito skliskom terenu. Nejasan izložbeni narativ i velik broj radova koji kvalitetom nisu primjereni respektabilnoj manifestaciji jasno ukazuju na postojanje značajnih problema. Stoga je važno pokušati razjasniti uzroke ovakve situacije.
Problemi s prostorom
Najveći dio Salona postavljen je u podrumima Dioklecijanove palače. Ovaj arhitektonski i povijesno jedinstven prostor već više od dvadeset godina redovito ugošćuje izložbe suvremene umjetnosti. Iako je kao izložbeni prostor zahtjevan, u njemu smo u protekla dva desetljeća vidjeli izuzetno zanimljive primjere komunikacije suvremenosti i povijesti. Međutim, najvažniji razlog zbog kojega je ovogodišnji Salon morao biti organiziran upravo u Podrumima leži u činjenici da potezi trenutne gradske uprave jasno ukazuju namjeru njihove potpune komercijalizacije. Osim problematične politike Grada prema baštini i gospodarenju kulturno-umjetničkim resursima, ova činjenica za sam HULU predstavlja veliki problem, naime nakon što su prošle godine ostali bez prihoda koje su im donosili Podrumi, izgleda da polako ostaju i bez najvećeg izložbenog prostora kojeg su godinama neometano koristili. Da bi potpuno razumjeli situaciju, potrebno se prisjetiti kako je uopće došlo do toga da jedna umjetnička udruga ”gospodari” prostorima Podruma. Kada je 90-ih godina prošlog stoljeća vlasnicima vraćen izložbeni prostor u Krešimirovoj ulici u kojem se tradicionalno održavao Splitski salon, umjetnici su na upravljanje i korištenje dobili prostor Podruma. U to poratno vrijeme turizam u Splitu je bio daleko od današnjeg, pa je samim tim i značaj ubiranja prihoda od ulaznica bio minoran. U osnovi, umjetnici su dobili prostor koji je predstavljao svojevrsnu crnu rupu u tkivu grada. Porastom broja turista, rastao je i ukupni prihod i postotak koji je ubirao Grad. No ipak, HULU je stekao značajnu financijsku neovisnost koja je omogućavala produkciju uistinu zahtjevnih izložbenih projekata. Istovremeno, udruga se nije prilagodila novom načinu financiranja neprofitnog sektora u Hrvatskoj. U svibnju prošle godine Grad Split je došao u posjed Podruma i dao ih na upravljanje Muzeju grada, čije novo vodstvo dodatno otežava trenutnu situaciju. Ovogodišnjem Salonu prethodilo je 28. izdanje Adria Art Anala koje je bilo obilježeno skandalom oko cenzuriranja radova te privremenim zatvaranjem izložbe. Situacija je riješena, no pritisak moguće cenzure ostavio je jasan trag na organizatorima Salona koji je uslijedio. U procesu pripreme samog Salona u jednom je trenutku čak bilo upitno njegovo postavljanje u Podrumima, pa od tud i plakat na kojem podnaslov ”Zamalo Sinj” navodi Sinj kao alternativno mjesto održavanja izložbe. Ipak, Salon je otvoren u samim Podrumima, s velikim brojem izlagača i posjetitelja, što je dobro utoliko što je gradskoj upravi jasno pokazano da je ipak riječ o velikom broju potencijalnih korisnika, odnosno budućeg biračkog tijela.
Zbunjujući format izložbe
Možda najveći nesporazum, a ujedno i najveći problem ovogodišnjeg Salona, dogodio se pri nesretnom odabiru formata izložbe. Novoizabrano vodstvo HULU-a iskazalo je potrebu za revijalnim pristupom i uključivanjem što većeg broja članova udruge. Za kustoski tim pozvali su potencijalno zanimljivu kombinaciju; Borisa Šituma, umjetnika i voditelja udruge Kvart, Dalibora Prančevića, kustosa s iskustvom rada na dva prethodna salona i Božu Kesića, mladog kolegu koji je kroz diplomski rad na splitskom Filozofskom fakultetu obradio cjelokupnu povijest Splitskih salona. Suočeni s navedenim zahtjevima postavljenim od strane HULU-a, kustosi su donijeli odluku da se u osnovi odriču selektorskog segmenta rada te su poslali pozive svim članovima HULU-a i uključili u izložbu sve prijavljene. Kao tema i naslov Salona naveden je ”Prikaz podijeljenosti” (ukazujući na evidentnu podijeljenost među akterima splitske umjetničke scene). Rezultat ovakvih odluka je hibridna izložba koja je u osnovi revijalna, no ipak s naznačenom temom i potpisanim kustoskim timom. Problem je dalje generiran jer je iz izložbenog narativa teško iščitati ikakav koncept, a suprotstavljenost nije vidljiva ni iz samog postava radova koji uglavnom uopće međusobno ne komuniciraju. Podijeljenost scene eventualno se može iščitati/odgledati iz razgovora koje je kustoski tim snimio s preko stotinu umjetnika i kustosa, naravno, pod pretpostavkom da promatrač ima volje i vremena pregledati izuzetno obimni video materijal. Koji su razlozi ovakvih nesporazuma? Možemo ih tražiti u povijesnom razvoju Salona kao izložbene manifestacije. Istina, on se kao izložbena forma nužno vezuje uz zastarjele oblike revijalne građanske manifestacije. Međutim, paralelno uz razvoj takvih, komercijalno orijentiranih izložbi, povijest salona poznaje i primjere poput Salona odbijenih ili Jesenskog salona koji su svojim progresivnim predznakom značajno utjecali na promjenu paradigme moderne umjetnosti.
U hrvatskim okvirima izuzetno je važan Riječki salon iz 1954. godine, kada je pod vodstvom Radoslava Putara ta manifestacija pokazala da može biti izuzetna platforma za promociju novog načina percepcije i propitivanja suvremene umjetnosti. Ako pogledamo povijest Splitskih salona, već je u osamdesetim godinama postalo jasno da kustoske koncepcije donose nužnu kvalitativnu analizu i rezultiraju relevantnim i kvalitetnim prikazima umjetničke produkcije. Nakon ratne pauze devedesetih godina, u posljednjih petnaestak godina splitski je HULU organizacijom Salona koji su većinom bili tematski, pokazao da je u stanju producirati izuzetno značajne skupne izložbe koje su splitskoj publici predstavile neke od najzanimljivijih autora iz Hrvatske, ali i su kontekstualizirali rad članova udruge (od broja umjetnika koji su participirali na Salonu uvijek ih je pedeset posto bilo članova HULU). Nakon što uzmemo u obzir sve navedeno, još više čudi činjenica da se u Splitu prebrzo zaboravi naučeno i prečesto iskaže potreba za Salonom u formi revijalne izložbe (posljednji pregledni Salon organiziran je 2007. godine). Razloge za odabir revijalne izložbe možemo tražiti i u očitoj činjenici da veliki broj članova HULU-a smatra da je važno izlagati na Splitskom salonu. Iako je na prvi pogled ovakav stav pozitivan, on u sebi nosi i svojevrsni anakronizam. Takav je pristup posljedica značaja kojeg je Salon imao u drugoj polovici 20. stoljeća. Preko povijesnih udruženja umjetnika čiji je HULU baštinik (ULUH, HDLU) usmjeravao se tadašnji razvoj umjetnosti te se omogućavalo stvaranje, izlaganje i otkup radova za muzejske institucije. U tom su kontekstu Saloni funkcionirali kao izlog godišnje (ili višegodišnje) produkcije koja je dalje umjetnicima davala veću mogućnost vidljivosti njihova rada (s tim da je naravno uvijek postojao sukob onih ”podobniji” više vidljivih, i onih kojima je izlaganje bilo onemogućeno). S promjenom društvenog okruženja i sistema funkcioniranja suvremene umjetničke produkcije, takav model uistinu postaje zastario i bespredmetan. Ove promjene su popraćene i istraživanjima različitih formata izložbi i načina prezentacije umjetničkog rada. Suvremene komunikacijske platforme i veća mobilnost aktera umjetničke scene pružaju mnogo lakši uvid u nečiji rad i, posljedično, umjetnicima omogućuju bolju vidljivost njihova rada. Činjenica je da u današnjem Splitu i čitavoj Hrvatskoj, postoji velik broj različito profiliranih izložbenih prostora u kojima se primjereno može prezentirati uistinu heterogena suvremena umjetnička produkcija.
Strah od kritičkog mišljenja
Vjerojatno najinteresantniji aspekt ovogodišnjeg Salona su komunikacijske platforme. Osim već spomenutih snimljenih video razgovora, posebno zanimljiva je suradnja s radio emisijom Grid na KLFM-u. Preslušavajući Split Salon Special može se dobiti dobar uvid u raznovrsne teme i formate u kojima se odvija živa nezavisna kulturna scena u gradu. U ovom kontekstu posebno je zanimljiv razgovor s Vicom Tomasovićem, trenutnim predsjednikom HULU-a. Iz njegovog razgovora s Daliborom Prančevićem saznali smo da je usprkos učestalim pozivima povjesničarima umjetnosti da se priključe članstvu HULU-a, istima onemogućeno da budu dio upravnog odbora udruge. Očita nelagoda koja stoji iza ovakve odluke rezultat je temeljnog nerazumijevanja srodne struke. U Hrvatskoj djeluje niz strukovnih udruga koje okupljaju povjesničare umjetnosti, likovne kritičare, teoretičare i kustose, stoga je osnovni razlog za njihovo eventualno priključivanje članstvu HULU-a isključivo podrška. Tim više ovakav postupak postaje uistinu problematičan. Kada pogledamo pojedinačno radove koji su bili izloženi na Salonu i uzmemo u obzir kompleksnu situaciju Salona i pozicije HULU-a začuđuje izuzetno mali broj umjetničkih radova s kritičkim predznakom. Umjesto da se platforma same izložbe iskoristi za problematizaciju opisanog stanja suvremene scene i odnosa prema njoj, ne možemo se oteti dojmu da je svaka kritička oštrica namjerno otupljena. Važno je ipak navesti da su se na otvorenju Salona pojavile anonimne intervencije kao komentar navedene situacije – fotografije rada u javnom prostoru s natpisom ne/salonska umjetnost i naljepnice Muzeja loše umjetnosti (MOBA) koje ovom prigodom prenosim. Nakon samog otvorenja uglavnom je sve uklonjeno (pretpostavljamo od strane organizatora). Vjerojatno je najveći problem predstavljala treća intervencija koja je prikazivala trenutnu ravnateljicu Muzeja grada s natpisom “odlazim“, pa je u strahu od mogućih problema cijeli izložbeni prostor očišćen od ovakvih sadržaja. Svojevrstan vid autocenzure ukazuje ipak na nespremnost da se poslušaju svi glasovi uključenih u Salon i da je uporno navođenje demokratizacije samog Salona ipak uvjetovano i nekim “višim“ silama. I na kraju ostaje pitanje iz naslova ovog teksta. Pred novim vodstvom HULU-a stoji odluka o daljnjem smjeru rada udruge i definiranju razvoja budućih Splitskih salona. Trend sužavanja isključivo na lokalnu scenu može dovesti samo do neželjene situacije u kojoj ipak ostajemo samo sebi bitni, samozadovoljni i izolirani. U budućem razvoju Salona uistinu su otvorene obje mogućnosti; da se Salon vrati u pasatističku formu čiste reprezentacije ili da jačim profiliranjem kvalitete kroz jasne kustoske koncepcije dalje razvija platforme istraživanja suvremenog u umjetnosti.
Jasminka Babić
