Poziv od strane HULU- a da budem dio kustoskog tima 39. Splitskog salona iznenadio me i ugodno i neugodno. Ugodno stoga što mi je to na neki način bila čast i priznanje za dosadašnji umjetnički rad, neugodno zbog same ideje da žiriram i „ocjenjujem“ radove svojih kolega. Na moj pristanak osim novog izazova utjecao je i sastav kustoskog tima. Dalibor je prekaljeni profesionalac s „kirurškim“ pristupom, a Božo nova nada splitske kustoske scene. Već na prvom zajedničkom sastanku odlučili smo se za „otvoreni“ Salon, to jest prikaz cjelokupne splitske likovne scene.
Salon ovog tipa zapravo je bio nužan. Mnogo članova splitskog HULU-a bilo je nezadovoljno dosadašnjim Salonima na kojima su kustosi, po njihovom mišljenju, pozivali samo dio scene i to uglavnom dvadesetak istih “faca”. Naš kustoski tim poslao je svim članovima poziv za sudjelovanje. Bez “oštre” selekcije, uz poneku sugestiju, svi prijavljeni dobili su priliku da izlože svoje radove. Ova izložba zapravo je presjek i svojevrsna inventura splitske likovne scene. Nažalost, priličan broj umjetnika nije reagirao na temu „Prikazi podijeljenosti“ što je meni apsolutno neshvatljivo. Dakle, prva podjela je podjela na umjetnike koji reagiraju i one koji ne reagiraju. Niz kasnijih podjela građani su imali priliku vidjeli u postavu, gdje je očit raspon izričaja autora od kasne romanike do suvremenih post-modernističkih tendencija.
Sve u svemu…, „svak“ na svome.
Važan segment cijele ove priče je i video uradak radnog naziva „Abeceda“ u organizaciji kustoskog tima, u kojem stotinjak splitskih umjetnika, povjesničara i kustosa u formi kratkog intervjua progovaraju o splitskoj likovnoj sceni i vlastitoj poziciji na njoj. Ugodno me iznenadio broj ljudi koji su pristali na razgovor. Većina sugovornika dolazila je skeptična i zabrinuta, a nakon razgovora odlazila je s osmjehom. Kroz ovo neobično iskustvo suočio sam se s različitim energijama i „karmama“ aktera splitske likovne scene. Nekima se ego širio kao balon koji je u par navrata umalo „progutao“ cijeli kustoski tim, snimatelja i opremu. Neki su vrlo duhoviti u svojoj neduhovitosti, neki jednostavno bolje pričaju nego umiju, neki su baš kreativni i pametni da te posrame, neki su tako skromni i pošteni da bih im odmah pristao biti jamac za dugoročni kredit… „Umjetnici su čuđenje u svijetu“, kustose da ne spominjem. U svakom slučaju, razgovor i međusobna komunikacija pomiču granice, ruše predrasude i približavaju nas jedne drugima.
Montaža ovog videa bila je naporna i danonoćna, ali uživao sam surađujući s Ivanom Perićem i Markom Jukićem. Pripomogao je i Ivan Efendić. Za obradu tona i slike pobrinuo se Dragan Kovačević. Njihov entuzijazam, kao i radovi umjetnika mlađe generacije na ovom Salonu, bude vjeru u kreativno sutra.
U procesu organizacije i postava izložbe učestalo smo bili izloženi pritiscima, „kontroli“ i zabranama gospođe Narcise ( Narcisa Bolšec Feri – ravnateljica Muzeja grada Split ), pa smo imali nakanu premjestiti Splitski salon u Sinj. Zamalo Sinj… ovako smo nekako ipak ostali. Ali, ako ne shvatimo Dioklecijanove podrume kao prvu crtu obrane digniteta splitskih umjetnika, Sinj je naša budućnost.
S druge strane, tijekom cijelog procesa kreiranja 39. Splitskog salona, uz napor i nesanicu, dominirala je vrlo pozitivna atmosfera i to je zapravo pravi uspjeh za sve nas. Ovakvim „širokim“ Salonom otvorena je nova platforma za dijalog glede budućnosti HULU- a i cjelokupne likovne scene u Splitu.
Boris Šitum
