Ispratili smo u povijest još jedno izdanje Splitskog salona, izložbe koja je od samog početka u procesu konstantne transformacije. Nastala 1969. godine kao odmak od ideološki dirigiranih, revijalnih Prvomajskih izložbi, a s ciljem jačanja kvalitete i prepoznatljivosti splitske likovne scene izvan lokalnih okvira, inicijalno je uspjela ostvariti zadane norme da bi zatim u nekoliko navrata silom inercije kliznula natrag prema negativnim trendovima od kojih je željela pobjeći.
Kao što su Duško Kečkemet i Tomislav Lalin uz nekolicinu splitskih slikara na samom početku imali hrabrosti utemeljiti Splitski salon, tako su kroz godine neizbježnu pojavnost zastarijevanja naslijeđenih izložbenih formata i sadržaja često anticipirali i prilagođavali novim situacijama izbornici različitih izdanja izložbe. To se događalo uz punu podršku, a ponekad i poticaj organizatora (prvotno splitske podružnice ULUH-a, zatim HDLU-a i konačno samostalnog HULU-a Split). Kada se sedamdesetih, nakon početnog uspjeha, počelo tonuti natrag u monotoniju često viđenih izlagačkih lica i „sigurnog“ postava koji se gotovo isključivo očitovao kao slatkasta umjetnost mediteranskog predznaka, tadašnja izbornica Splitskog salona Nevenka Bezić Božanić uključila je u izložbu mlade progresivne snage koje su se netom pojavile na sceni. One su donijele svježi duh i energiju koja je često znala utjecati na pozitivnu promjenu izraza pojedinih starijih kolega.
Organizatori Salona shvaćali su već onda kako bi moglo biti pogubno ukoliko Splitski salon ostane u lokalnom okviru, kao što je za svaku manju sredinu pogubno da ostane hermetična spram vanjskih utjecaja i razmjene s drugim sredinama. Stoga nije bilo čudno da su se u sklopu Splitskog salona događala gostovanja i suradnje s drugim gradovima, primjerice sa Zagrebom 1970. godine, ili pobratimskim gradom Mostarom 1973. godine. Iz istog razloga 1976. godine na izložbu je bilo pozvano nekoliko zagrebačkih umjetnika, a 1980. godine, nakon razočaravajuće godine u kojoj su se umjetnici u sklopu popratnog programa MIS-a (unutar kojeg se slučajem našao i Splitski salon) više istaknuli na samostalnim nego skupnim izložbama, na Salonu su gostovali umjetnici iz Dubrovnika, Zadra i Zagreba. Od tada je dodatno postrožen kriterij izlaganja i selektori su počeli intenzivnije promišljati izložbu i njene slojeve, što je doprinijelo kvaliteti i poboljšanju statusa izložbe u očima struke. Doduše, stvari su se i nakon toga znale vratiti na staro. Prvenstveno se to događalo zbog masovnosti i repetitivnosti nastupa velikog broja čimbenika izlagačkog korpusa koji su se unutar male sredine osjećali sigurno te uniformnosti likovnih izraza, no to se događalo rjeđe no prije. Pojavilo se u međuvremenu i pitanje koliko je opravdan jednogodišnji razmak od izložbe do izložbe, ponajviše zbog činjenice da je rijetko kad mala sredina poput splitske mogla proizvesti kvalitetu koja bi se održavala u kontinuitetu, a njega je pratilo i pitanje financiranja.
Ubrzo je uslijedio Domovinski rat, koji je ostavio traga na djelatnostima raznolikih provenijencija, pa tako i na kulturnoj. Materijalna i duševna devastacija, ratno profiterstvo i zlouporabljena privatizacija te posljedično osiromašenje populacije definirali su ovaj vremenski period.
Strukovne udruge inzistirale su da u Splitu izlažu samo splitski umjetnici. Manifestacije poput Art ljeta, koja se u Splitu uspješno održavala kasnih osamdesetih godina, u potpunosti su nestale s vidika. Jedino umjetničko udruženje koje je nudilo alternativu umjetničkom izrazu kipa i slike bili su umjetnici okupljeni oko Adria Art Annalea. Splitski umjetnici bili su primorani izlagati na manjem broju preostalih skupnih izložbi koje su bile relikti salonskih ili bienalnih manifestacija, a kvalitetnih gostujućih izložbi bilo je vrlo malo.
U tim okolnostima Splitski salon bio je zamijenjen onim sakralnim, koji je „nadoknađivao“ sve što je bivši režim zatomljivao, i tako sve do 1996. godine. Općenito, na sceni se razbuktala iznova probuđena sakralnost, koja je bila iskorištena kao sredstvo prepoznavanja i pripadnosti novom državno-političkom poretku. Nju je popratio usplahireni i tvrdoglavi povratak isključivo tradicionalnom izrazu u umjetnosti i zatiranje svakog postignutog kontinuiteta. To je potrajalo gotovo sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Trebalo je neko vrijeme da se stvari počnu kretati na bolje.
U posljednjih petnaestak godina zapuhali su novi vjetrovi i došlo je do rehabilitacije i sinkroniziranja Splitskog salona s duhom suvremenice.
Kustosi su publici i struci nudili zanimljive izložbe, bilo da ih je određivao kriterij umjetničkog medija (npr. Franceschi, 34. Splitski salon, 2005.) ili problematika koje su se redovito ticale javnih ili privatnih domena (npr. Prančević i Vujanović, trideset sedmi Splitski salon 2011.). Naravno, u temeljima Salona preostale su neke izvorne komponente poput fokusa na Split kao glavne inspiracije za umjetničke reakcije ili barem pedesetpostotni sastav splitskih umjetnika među izlagačima na Splitskom salonu, što pridjev „splitski“ uostalom i nalaže, no, kako je već spomenuto, dogodio se općenito jaki iskorak u obliku sve većih kustoskih sloboda i intervencija te mnogo složenijih koncepcija i organizacije koja je odavno prešla mogućnosti djelovanja tek nekolicine ljudi.
Svaka dosadašnja promjena upravnog ustrojstva u Hrvatskoj udruzi likovnih umjetnika Split rezultirala je drugačijom politikom odnosa prema vlastitom članstvu i široj publici, pa tako i Splitskom salonu. Iznimku nije predstavljala ni ova godina kad je udruga pod vodstvom Vice Tomasovića nastojala ponovno vratiti svim svojim članovima vjeru u slobodnu i ravnopravnu mogućnost izlaganja na Salonu. Na širem planu, jedan od ciljeva bio je u što većoj mjeri konačno mapirati aktivnu umjetničku scenu u Splitu, no još važnije, ukazala se potreba za ponovnom uspostavom dijaloga unutar nje i za reanimacijom usahlih prostora kritičke misli. Preslikavši navedene smjernice na Splitski salon, radilo se o želji da izložba bude izrazito demokratična i otvorena prema svim svojim članovima, uz naglasak na nalaženje i oblikovanje dodatnih prostora komunikacije.
Posljedično, kustoskom timu nametnula su se pitanja: kako odgovoriti tako poslaganim prioritetima? Je li u ovim okolnostima moguće održati postignuti kvalitativni kontinuitet Splitskog salona i na koji način pomiriti masovno i medijski šaroliko izlagačko tijelo sa izložbenom idejom koja bi bila u dosluhu s nekim od mnogih slojeva naše stvarnosti? Mogu li čimbenici tog tijela uopće koegzistirati na jednom uskom polju?
Pokušaj odgovora na takva pitanja u pogledu selekcije radova nerijetko je zahtijevao odricanje od osobnih estetskih i sadržajnih preferencija unutar tima i prilagodbu kriterija prilikom odabira izlagača kako bi se scena doista mogla pokazati u što većem broju i vjerodostojno, sa svim svojim prednostima i manama.
Svakom radu nastojali smo osigurati pripadajuću autonomiju i organizirati demokratičan postav s obzirom na ekstremnu različitost umjetničkog izražavanja, kvalitete radova i stupanj kompatibilnosti s temom, to jest širokim nazivnikom o kojem je bilo riječi u uvodnom dijelu kataloga. Treba tu imati na pameti i određene tehničke probleme koji su nastali usred očigledne politike sadržajnog „pročišćavanja“ Podruma Dioklecijanove palače s dugoročnim ciljem koji svatko tumači na svoj način. U tom smislu treba posebno istaknuti umjetnike, koji su pokazali razumijevanje i dobru volju izaći u susret često restriktivnim zahtjevima kustoskog tima.
Nedovoljna medijska prisutnost i slaba vidljivost u širim okvirima godinama je bila spominjana kao nedostatak izložbe, no, ove godine to je ispravljeno intenzivnijom popraćenošću Salona putem medija televizije i radija te prisutnošću na društvenim mrežama. Posebno se vodilo računa i o interaktivnom popratnom programu i diskurzivnom programu koji se u vremenu trajanja Salona odvijao preko „community“ radija KLFM (emisija Grid Salon Special, voditeljice Lana Beović i Ivana Kevo). U smislu otvaranja komunikacijskih prostora jedan od primjera je suradnja s AICA-om Hrvatska u sklopu koje je pokrenuta radionica kritičkog pisanja (voditeljice Silva Kalčić i Ivana Meštrov) kao i gostovanje zagrebačke umjetnice Martine Miholić s Artist Speed Date programom. Na tim temeljima Splitski salon uspostavio je nikad intenzivniju interakciju i interes među ljudima na planu lokalne umjetničke scene unatrag dugo vremena. U sprezi s tim moglo bi se reći da je na dan kad je zadnji rad pronašao mjesto u postavu izložbe pripremljen put za nešto puno veće od nje same i da je ona postala od sekundarnog značaja.
Retrospektivno, može se kazati kako su postavljeni ciljevi ispunjeni. Prikazan je reprezentativni uzorak splitske umjetničke scene na temelju kojeg se može u ovom trenutku raspoznati njena fizionomija. Zaokruženo je to segmentom video intervjua u kojima su splitski umjetnici i kustosi dali svoje osvrte na postojeću scenu i na vlastitu poziciju unutar domene djelovanja u umjetnosti, odnosno kulturi. U ovom trenutku posjedujemo vrijedan arhivski materijal koji će ostati na raspolaganju budućim generacijama.
Premda je ovogodišnji Salon bio klasičnog izložbenog obličja unutar kojeg se razaznaje očita podijeljenost na mnogim razinama i niz problema u kojem se nalazimo kao sredina, najveća njegova vrijednost proizlazi iz toga što se na prvom mjestu profilirao kao platforma dijaloga i interakcije te mobilizacije splitske scene što se ogleda u širokom dijapazonu reakcija, komentara i intervencija na samu izložbu. Uz spontane umjetničke intervencije na postav tijekom trajanja Salona taj dio dodatno bi trebao biti razložen i dokumentiran u segmentu kataloga koji kompilira kritičke osvrte na izložbu.
Na samom kraju javlja se možda najvažnije pitanje: što dalje?
Ne može se reći kako je ovogodišnji Splitski salon ostvario izvorni smisao vlastitog postojanja objašnjen ukratko na samom početku ovog teksta. Zadržao se na promatranju lokalnog i bio okrenut prema unutra, prema svojim članovima.
Međutim i takav izraz je legitiman. Dapače, kao događaj kojemu je krajnji cilj bio oživjeti dijalog na sceni i otkriti kakva je ona uopće, ovogodišnji Splitski salon mogao bi se ocijeniti vrlo uspješnim.
Netko će kazati i vjerojatno neće pogriješiti u tome, kako je ovaj predah i moment kolektivnog konsolidiranja bio potreban upravo sada, u okolnostima koje su navedene u uvodnom tekstu na početku kataloga, no trebalo bi biti jasno da je ovakav model izlaganja prihvatljiv tek nakon znatno duljih vremenskih perioda tijekom kojih se redovito događa smjena generacija, posebno u manjim sredinama poput splitske. Jer svima nam je ipak u interesu da se naše stvaralačko okruženje pozitivno razvija, a Splitski salon bi trebao biti važan faktor u tom cilju. Pregledi poput ovogodišnjeg često u najboljoj namjeri umrtvljuju taj progres koji bi se trebao ogledati u razmišljanju o vlastitom umjetničkom djelovanju i rastu te o aktualnom trenutku u kojem se nalazimo.
Splitski salon odavno je raskrstio s anakronim formama puke reprezentacije i dalje se treba razvijati tako da uz poštivanje statutskih minimalnih normi prikazuje najjače eksponente splitske scene u relaciji s onima iz drugih sredina i na takav način naglašava svoje postojanje. Za sve drugo postoje ili je potrebno osnovati drugačije izlagačke platforme. Ili obratno.
Božo Kesić
