Alma Trtovac / The Lighthouse

Alma Trtovac, svoju izložbu ironičnog naziva The Lighthouse, kao i istoimenu skulpturu, ne smješta slučajno upravo u grad Split. Ovaj grad, kao i većina turističkih destinacija na Jadranskoj obali tijekom turističke sezone muku muči s otpadom, dok vlasti, čini se, okreću glavu od problema, a sankcije za ostavljanje smeća po ulicama i plažama gotovo da i ne postoje. Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma usmjeren je na razvoj turizma kroz brigu za okoliš, pri čemu je zajednički cilj svih turističkih zajednica „razvijanje svijesti o važnosti i gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma, te potrebi i važnosti očuvanja i unapređenja svih elemenata turističkog proizvoda određenog područja, a osobito zaštite okoliša te prirodne i kulturne baštine sukladno održivom razvoju.” I dok ovo iščitavamo kao tek još jedno mrtvo slovo na papiru, negdje nam na obali, bez ikakve sumnje, niče novi ilegalni deponij smeća.

Interaktivna skulptura koju umjetnica, prikladno, izlaže u Jugoistočnoj kuli Dioklecijanove palače, svjetionik je izgrađen od sitnog i nešto krupnijeg otpada.  Predmeti u ovoj gomili smeća „prate“ posjetitelja izložbe, senzorima reagirajući na njegove pokrete i pritom se pomičući, a sve kako bi ga „zaskočili“ kad se najmanje nada. Moguće je unutar ove skulpture pronaći stare ležaljke i plastične raspadnute stolice iz splitskih kafića, lopte za plažu na napuhavanje, pa čak i stari gumeni čamac. Sve ono što je, odlaskom ljeta i turista, za njima ostalo gdjegod se to prethodnim vlasnicima činilo prikladnim ostaviti. Umjesto reflektora i signalnih svjetala koja se šire obzorom u daljinu, Almina skulptura sadrži projektore koji na galerijske zidove bacaju „svjetlosne signale“, a čije naizmjenično paljenje i gašenje simulira rotaciju svjetionikovih reflektora. Video projekcije prikazuju tipične momente s ljetovanja – kupanja u moru ili šetnje gradskim trgovima, a fokus umjetničine kamere uperen je u smeće ostavljeno na javim površinama, kojeg turisti nonšalantno zaobilaze šećući i uživajući u ljetnim radostima.  Pozicionirajući svoj svjetionik u samo središte galerijskog prostora omogućena je komunikacija između recipijenata i rada koji „radi“, prateći svojim pomicanjem posjetitelje u stopu, čime umjetnica implicira kako će nas zanemarivanje problema otpada i zatvaranje očiju pred istim kad-tad sustići. Radom koji živi tek ukoliko je čovjek u neposrednoj blizini, Alma ne pokušava samo isprovocirati posjetitelje na reakciju, već, na duhovit način, ukazuju na to koliko je, s jedne strane, sam problem aktualan i živ, dok se, s druge strane, u radu jasno iščitava poruka o odgovornosti društva u cjelini za šire ekološke probleme i posljedice s kojima se suočava.

Smeće već dugo predstavlja legitiman gradivni materijal umjetničkog rada, a u kontekstu ove izložbe treba ga shvatiti sasvim doslovno. Alma ne propituje već prožvakane diskurse o tome može li vreća smeća biti umjetničkim djelom jer sasvim dobro zna da može. U ovoj gomili smeća ne treba tražiti ni kritiku suvremene umjetnosti, kao što bi neki možda  pomislili. Ovdje nije riječ o umjetničkom radu nastalom recikliranjem smeća, niti umjetnica pretendira prikazati recikliranje kao umjetnički čin. Smeće koje Alma izlaže u Jugoistočnoj kuli je upravo to što jest. Gomila otpada koja „nagrđuje prostor od neprocjenjive povijesne i arhitektonske važnosti“.

Ironiju ove izložbe, stoga, treba tražiti na drugom mjestu. Ona se čita upravo u procjepu između njenog naziva i sadržaja, a umjetnici služi kao diskurzivna strategija kojom želi u posjetitelja izazvati iznevjereno očekivanje, pri čemu Almin svjetionik sazdan od smeća ne ukazuje na pravi put i spas od mogućeg brodoloma, već upravo suprotno – put ka neminovnom brodolomu.

Mirna Rul