Zdravka Spomenka Milić / Blagovijesnici

Razgrađivanje umjetničke forme, kao uzrok nove likovne prakse kod Zdravke Milić, posljedica je ekspresivnoga istraživanja prostornih odnosa unutar slikarske površine i pronalaženja osobnih stilskih mogućnosti preko svjesnih gestualnih tragova. Zato je proces umjetničkoga stvaranja kod nje svojevoljni čin.
Dok se fizički bori s dvodimenzionalnom površinom odabrane plohe, najprije nanosi ljepljivi mamac razbijenim kamenčićima i skršenim daščicama, da bi, uz pomoć skrućenoga betonskog impasta i snagom invazivnosti, ukinula razdvojnicu između skulpturalne plastičnosti i slikarskoga koloriteta i ukupnu kompozicijsku radinost pretvorila u amorfnu masu stvarajući prividnu treću dimenziju. Za umjetnicu točka susreta osobne ritmičke živosti.

Spontano razbijanje kamenih ostataka različite sturkture i zagasite obojanosti, kao i slučajne nespretne pogrješke u slaganju reljefne mozaičnosti, ponekad uz pripomoć drvenih spojnica, pomaže joj u očitoj namjeri da i gledatelja, kao aktivnoga sudionika, uvuče u nadograđivanje željenoga učinka humanizacije mističnoga kroz prikazane likovne motive nebeskih anđela. Tako je otkrila tajnu da se preko zemaljske tvari može uprizoriti nadnaravni svijet.

Djelovanjem u procjepu između tradicionalnoga iskustva i suvremenoga traženja u raščlanjivanju cjeline na pojedine dijelove, preko vidljive hipertrofije materijalnih likovnih elemenata, postigla je učinak da njezina umjetnost izlazi iz plohe prema naprijed i lebdi u prostoru. Slučajno ili ne, ipak su to anđeli.

Abe Periša