Emanuela Santini / Unaprijed poznato-nepoznato

• KATALOG IZLOŽBE   ovdje
• VIDEO PREDGOVOR IZLOŽBE ovdje
• VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI  ovdje
• FOTOGRAFIJE IZLOŽBE ovdje

______________

Istražujući medij crteža, Emanuela Santini poziva na razmišljanje o tome što sve crtež može biti i može li nastati mimo klasičnog umijeća crtanja. U fokusu je pokušaj da se crtež shvati šire od standardnog poimanja kakvog poznajemo u dugoj povijesti umjetnosti, mimo provjerenih metoda, poput povlačenja linija na papiru ugljenom ili olovkom. Uzimajući u obzir da i linija kao osnovni element crteža, može nastati uslijed drugačijeg rukovanja papirom. Recimo, presavijanjem lista papira do najmanjeg mogućeg dijela pri čemu svaki prijeklop (mjesto gdje se dogodilo presavijanje) postaje brid. A što je brid ako ne linija? I što je odmotani list papira ako ne mreža linija? Što je mreža linija ako ne crtež?

Zanimanje za prirodu samog medija, propitivanje njegove suštine kao i testiranje njegove fleksibilnosti (crtež može biti ovo i ono ali što je to što je njegovo navlastito, supstancijalno), odvodi je do necrtačke prakse koja je po svom svjetonazoru analitička, jer postavlja pitanja o formalnim načelima crtanja, svodi ga na njegove tvorbene elemente, a to su proces i materijal. Primjenjuje nesvakidašnju radnju: para papir i rastvara ga u niz papirnatih traka (linija) koje koristi kao materijalnu osnovu za neki sljedeći crtež. Osim što se odmiče od standardne crtačke vještine, paranje i kidanje izvodi nekontrolirano. Smatra da iskustvo rada po principu automatizma prkosi tvorcu (samoj sebi), a time i dovršenosti umjetničkog rada koji u tom trenutku postaje spreman za distribuciju i robnu razmjenu. Umjesto toga, namjera joj je aktivirati psihičko kao gorivo za stvaranje (rad psihe je neprekidan). Drži da crtež nije rezultat jednog plodnog trenutka već stalnog intenziteta života. Forma (crtež) se razvija kroz vrijeme i biva označena trajanjem, postaje procesualna.

Posjetitelji su pozvani da sami paraju papir. Kako bi se sami otvorili drugoj vrsti percepcije, paranjem proizveli zvuk i aktivirali sluh. Tada se proces stvaranja crteža prenosi senzorički – zvučnom snimkom izvedbe crtanja koju pokrene prisustvo posjetitelja u galerijskom prostoru. Nudi nam zvučno iskustvo izvedbe crteža kako bi, prema riječima autorice, osjetili materijal. Koristeći se materijalom drukčije od ustaljene crtačke prakse predlaže njegovu redefiniciju. Teme kao što su kontrola i slučaj, fiksno (dovršeno) i procesualno (u trajanju) postaju pojmovnik kojim produbljuje alternativne oblike crtačkog, posvećujući se zadatku kako zakoračiti s one strane svjesnog, a sve kako bi zaobišla naučene obrasce i poznate alate.

O nesvjesnom se u vizualnoj umjetnosti često govori. O nesvjesnom kao načinu stvaranja i metodi rada, ali nikada o sadržaju – o njemu je unaprijed nemoguće govoriti, jer ostaje izvan domašaja predvidivog.

Sabina Salamon