Milan Zoričić / Formal Forms

Renomirani suvremeni likovni umjetnik, arhitekt i slikar Milan Zoričić aktivan je na Hrvatskoj, ali i međunarodnoj likovnoj sceni preko četrdeset godina. U tom su periodu različite faze njegovog slikarskog opusa u više navrata izložbama predstavljane splitskoj publici, a njegova sedma po redu samostalna izložba u Salonu Galić – znakovitog naziva „Formal Forms“ –  predstavit će umjetnikov najnoviji ciklus radova nastalih u proteklih godinu dana.

Izložbu možemo promatrati kao skup pojedinačnih radova atipičnih geometrijskih formi različitih formata koji na suptilan način postepeno prodiru u prostor naposljetku se u potpunosti odvajajući od svoje prvotne slikarske plošnosti, postajući tako samostalnim trodimenzionalnim objektima koji suvereno dominiraju galerijskim prostorom, izlaze iz zidova ili u njih ulaze, penju se do stropova – isprepliću s postojećom arhitekturom. Finalni umjetnički rad Milana Zoričića ogleda se u zbiru svih eksponata promatranih kao jedinstvena cjelina – postavu izložbe u svom totalu.

U dugom procesu umjetničkog stvaralačkog razvoja Zoričić je prolazio kroz brojne faze, a u slikarstvu mu je svojevremeno od izrazitog značaja bilo upravo dovođenje figurativnog motiva do nivoa perfekcije. Možda upravo iz tog razloga, u svojoj težnji ka čistom, jasnom, sažetom – perfektnom – postepeno se spontano oslobodio figurativnog i svoj slikarski izraz sveo na minimalnu suštinu onog bitnog. (Stoga ne bismo puno pogriješili kada bismo njegovu „zrelu“ fazu nazvali minimalističkom – ukoliko su ikakve kategorizacije ovdje uopće potrebne.) Zoričić ne želi znati gdje će ga u određenom trenutku pojedini rad odvesti, prepušta se intuitivnom impulsu u iskrenom stvaralačkom procesu lišenom promišljaja i ega. Ne libi se pri nastanku novih radova koristiti one „stare“, rezati ih i po potrebi prenamjenjivati kako bi isti nanovo oživjeli u kontekstu novoga djela, najčešće na samoj granici slikarstva. Njegove slike/objekti sačinjene su od samostalnih ili pak međusobno kombiniranih, pravilnih i strogih, uglavnom jednobojnih geometrijskih ploha (pravokutnici, kvadrati, trokuti i krugovi) izražajne  teksturalnosti, te uvijek novih i jedinstvenih formi koje (baš kao u apstraktnom slikarstvu) promatraču predstavljaju mentalni izazov podsjećajući ga na ono nešto njemu blisko, ni sam ne znajući da li je riječ o makro ili mikro zbilji.

Značajno je primjetiti kako je Milan Zoričić svoju bogatu likovnu karijeru započeo radom u polju arhitekture, pa stoga ne čudi vidna manifestacija njenog utjecaja i na umjetnikovo slikarsko stvaralaštvo. Korelacijski odnos i međusobno prožimanje ova dva za umjetnika i danas dominantna područja djelovanja lako se uočavaju u njegovom umjetničkom postupku. Naime, i kada slika, stječe se dojam da on zapravo – gradi. Njegova primarna slikarska tehnika, majstorski savladano tradiconalno fresko slikarstvo, zapravo je slikarska intervencija direktno na zid – arhitekturu. U kreativnom procesu stvaranja slika/objekata on se koristi drvenim okvirima obloženim platnom na koje prethodno prenosi površinu zidne freske (affresco strappato). Asocijativnu „gradnju“ slike naposljetku naslućujemo i odabirom načina pristupa platnu gdje Zoričić njihovim preklapanjima, dubljenjima i prosijecanjima na izvjestan način sliku transformira u trodimenzionalni entitet gotovo u potpunosti lišen svake za klasično slikarstvo tipične plošnosti.

 Nina Nemec