Različiti autori / GALERIJA ZOJA DUMENGJIĆ 2025.
Program Galerije Zoja Dumengjić pri KBC-u Split u 2025. godini nastavljen je kao cjelogodišnji ciklus istraživačkih, izlagačko-rezidencijalnih i edukativno-diskurzivnih aktivnosti usmjerenih na integraciju suvremene umjetnosti u bolničko okruženje. Program je proveden četvrtu godinu zaredom, uz suradnju Hrvatske udruge likovnih umjetnika – Split i Kliničkog bolničkog centra Split, te je i ove godine obuhvatio produkciju novih umjetničkih radova, terenska istraživanja, rezidencijalne programe i pripremu publikacije o dosadašnjim praksama galerije.
Stručni tim koji čine dr. sc. Dalibor Prančević, dr. sc. Ivana Meštrov i Sonja Leboš tijekom 2025. godine provodio je sveobuhvatno istraživanje o odnosu umjetnosti i zdravstva, s ciljem analize i kontekstualizacije dosadašnjeg djelovanja Galerije Zoja Dumengjić te pripreme teorijskog i dokumentacijskog okvira za izradu publikacije.
U okviru izložbenog dijela programa realizirane su tri umjetničke intervencije: Nina Bačun, Glorija Lizde i Sandra Sterle. Svaka od njih razvila je rad koji se referira na teme programa galerije Zoja Dumengjić — skrb, zdravlje, memoriju i odnos pojedinca i sustava.
_________________
NINA BAČUN
Arhitektura iscjeljenja: sumporni krajolici (43° 30.547′ N, 16° 26.22′ E)
”Ovaj filmski esej prelazi granice tradicionalne historizacije, istražujući Sumporno kupalište u Splitu—’prostor za njegu tijela i duše’—te analizira njihovu složenost, razloge nastanka i nestanka ove građevine. Kombinacijom statičnih i pokretnih slika, uz sintezu verbalnih i neverbalnih zvukova, esej oblikuje kritički i diskurzivni materijal koji propituje “arhitekturu” samog filma, suprotstavljajući se konvencionalnoj arhitektonskoj reprezentaciji.”
GLORIJA LIZDE
Krevet za Jordana Neelya
”Fotografska instalacija „Krevet za Jordana Neelya” bavi se odnosom sustava prema pojedincu kroz prijedlog nacrta za krevet, jednog od mnogih koji nedostaju u bolničkom sustavu.
Fragmentirani, bolnički krevet napravljen je od 36 reprodukcija fotografija nastalih u tehnici cijanotipije, koja se često koristila u izradi skica i nacrta, tzv. blueprint.
Rad je posveta Jordanu Neelyu, mladom crncu, beskućniku koji je bolovao od shizofrenije, a koji je ubijen nekoliko ulica dalje od mene tokom mog boravka u New Yorku. Njegova smrt, popraćena brojnim protestima s transparentima „Who killed Jordan Neely?”, podsjetnik je da se ne radi o izoliranom incidentu već o sistemskom problemu koji traje godinama, budući da je Neelyu, kao i mnogim drugima, uskraćeno osnovno pravo na pomoć i podršku zbog nedostatka smještaja u psihijatrijskim institucijama.
Da bi smirila proteste, njujorška vlada obećala je tisuću novih mjesta u psihijatrijskim ustanovama, no dvije godine poslije nema ni jednog kreveta više.
Iako napravljen u sjećanje na Jordana Neelya, ovaj zamišljeni krevet pripada svima onima koji ga ne mogu dobiti, te stoji kao podsjetnik na duboke nedostatke u sustavu skrbi.”
SANDRA STERLE
”Mali detalj lica na fotografiji upućuje na to da se radi o autoportretu. No, lice je zaklonjeno, ispred njega umjetnica jednom rukom drži prazno platno, a drugom drži predmet u obliku zrcala ispred platna. Ne znamo je li to stvarno ogledalo, nigdje se ništa ne reflektira, površine ne reagiraju, nema subjekta. Autor se može poistovjetiti s nestankom. Pred neposrednom smrću, svaka je reprodukcija iluzija vremena.”
O ZOJI DUMENGJIĆ, po kojoj je nazvana galerija:
Zoja Dumengjić (Odessa, Rusko Carstvo, 1904. – Zagreb, 2000.) arhitektica je izuzetnog stvaralačkog opusa kojim je ostvarila izniman doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi. Osobitost njezina djela prepoznata je još tijekom njezina života, kada je djelo u cijelosti okrunjeno dvjema najznačajnijim strukovnim nagradama za životno djelo – godine 1975. nagradom “Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata te 1995. godine nagradom “Vladimir Nazor” Sabora Republike Hrvatske za područje arhitekture.
Poseban doprinos, prikazan u monografiji, arhitektica Dumengjić dala je upravo zdravstvenom sustavu, odnosno izgradnji zgrada za zdravstvo tijekom 20. stoljeća, i to kao projektantica sklopova općih bolnica u Splitu (Firule), Karlovcu, Ogulinu i Koprivnici, paviljona za zarazne bolesti Bolnice za infektivne bolest Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, te u Varaždinu, Škole za medicinske sestre i učeničkog doma u Zagrebu, Centralnog higijenskog zavoda u Zagrebu, Poliklinike i bolničkog odjela Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj ul. u Zagrebu, paviljona i lječilišta tuberkuloze u Šumetlici pored Nove Gradiške, Varaždinu, Novom Marofu, Splitu, Karlovcu i Koprivnici te niza domova zdravlja u Zagrebu (Medveščak, Črnomerec i Kruge), Omišu, Kutini i Pločama
Sve navedene zgrade predstavljaju antologijska ostvarenja hrvatske moderne arhitekture.