Vladimir Davidenko / Gnijezda

Potraga za čistim vizualnim vrijednostima.

Pet samostalnih izložaba Vladimira Davidenka, a napose ova šesta koja je rezultat opservacije prirode i progovora o posebnom doživljaju prostora i unutarnjeg života, sasvim su dostatan znak da je slikarskom pozivu ovaj mladi umjetnik prišao s velikom ozbiljnosti i rijetkom umjetničkom strasti. Desetak godina upornog rada, a samo četiri od završetka Umjetničke akademije u Splitu, rezultirale su prepoznatljivim rukopisom i blistavom slikarskom parabolom koja se naglo uspinje. Najnoviji Davidenkovi radovi, nastajali u nekoliko posljednjih godina, objedinjeni su ciklusom Gnijezda i svjedoče o zanimljivoj fantaziji koja odražava baštinu sredine u kojoj umjetnik izvire, ali i snažno traganje za vlastitom slikarskom poetikom koja teži za cjelovitom projekcijom života, kontemlativno i odmjereno. Sam je izbor motiva rijedak i donekle neatraktivan, jednostavan s malo predmeta koje u smirenoj konfiguraciji teže prvenstveno stvaranju atmosfere prostora. Ranije započeto površinsko “razbijanje” slike koncentrirano je na otvoren, dinamičan i pokretljiv volumen s nedvojbeno kultiviranom i discipliniranom gestom posebno osjetljivom za liniju, svjetlost, za kontrast, za igru akcenta. Oko dominantne središnje maser (gnijezda), slažu se tonovi i polja sa sučeljenim kolorističkim zonama koje dinamiziraju strukturu, ali pozornost nije usmjerena samo na smišljene tonske kontraste već i na teksturu, na nanos, udarac kistom, na kaligrafiju poteza. Kromatska višeslojnost daje slici dublju dimenziju i podcrtava ritam koji nadire odozdo.
Davidenkova prostorna istraživanja, interpretacija krajolika sve češće poprima izgled urbanih cjelina, naslućuje se suvremena arhitektura, velike prazne plohe koje pojačavaju velegradski osjećaj a novim se sklopovima pojačava jezgra osame i tjeskobnosti. Autora ranjava ne toliko pojavnost beznađa koliko njegove posljedice na život, na dehumanizirani čovjekov svijet. Ni traga zelenim mirisnim oazama, vodoskoku boja i magnetskoj snazi neona, sve je presvučeno neutralnim sivilom i tajanstvenom zagušenosti. Čak i let ptice poprima panične drhtaje, traganje za nadom u sigurnija gnijezda nastavlja se sivim pejzažima u kojima se svijet naslućuje kao tajna a tek potom kao stvarnost. Međutim, umjetniku se sam motiv nadaje kao sekundaran, fabula i cijeli metaforički podtekst ustupa mjesto slikarskim postupcima koji upravo emocije zatvaraju u kolorističke kombinacije s drugačijim, unutarnjim usijanjem. Sam slikarski proces, kao u djelima njegovih starijih uzora, dobiva posebno značenje što je, između ostalog, vidljivo u silovitim i oštrim rezovima u tkivo pigmenta kojima se energija i vlastiti tragovi upisuju u tijelo slike.
Pred nama su nova djela slikara koji se likovnoj publici svoga grada preporuća rijetko viđenim emotivnim i imaginativnim impulsima likovnog izraza koji je rezultat zanimljive interakcije crtačkog nerva i osobnog senzibiliteta. Davidenko progovara iz sebe, a ne iz potrebe da slijedi relikte prošlosti, njegove humanističke poruke ispisane su rijetkom simbolikom i metaforikom egzistencijalnog naboja. Pred nama je djelo umjetnika kojega podržavamo s vjerom da će njegovo slikarstvo otvoriti nova područja istraživanja, uočiti nove likovne probleme i dati značajan zalog našoj slikarskoj budućnosti.

TONČI ŠITIN