HDLU OSIJEK / Rub slike ili granična područja

Davanje je blag(o)slov

Močvarno je područje zagonetno. Ne govorim to bez razloga i izvan širega konteksta čitanja osječke podzemne (ali i nadzemne) geografije. Uz močvaru se vezuje truljenje. Trunuti ne znači samo nestajati. Truljenje je podloga novom životu. Leš hrani zemlju i svojstveno mu je novi život utkati u naoko mrtvi prah. Upravo je stoga zgodno (može se čitati i nužno) močvarno truljenje intuitivno osjećati kao proces koji rađa život jer trunuti i dati život za nešto ne znači istodobno taj život izgubiti. Štoviše, možda baš gubitak života dovede do njegovog pronalaženja… upliva u iskon.

Močvara je mjesto preporođenja. Smrad se njezine utrobe širi.

Bujna je močvarna vegetacija primjer prožimanja raznolikosti, a ta raznolikost ne odobrava uljeze jer priroda teži održati status quo kako određene vrste u sustav ne bi unijele razdor. A razdor unosi anomaliju. Priroda nije anomalija. Anomalija je nešto (prividno) jače od nje.

Svako močvarno područje ima svoju žilu kucavicu – rijeku koja je oplemenjuje. Mursi je to rijeka Drava, arterija naslonjena na dunavsku venu kojom snovi teku ususret vodama Crnoga mora. Naravno, dravska protočnost nešto plemenite vode i ostavi. Bez vode nema novoga života. Ali, ta voda stvara i žabokrečine u kojima se trune… i iznova rađa.

Močvara poznaje bujan život, kako gore tako i dolje. Isijavanje je sunca ondje pretvoreno u energiju tla. Razgranat korijen diše životom  jer je povezan sa svijetlom. Podzemlje živi od sunčevih zraka budući da ima svoje hermese koji transsupstancijalno prožimaju prirodu. Njezin je život obred, kao i život močvare. Ako je korijen razgranat poput krošnje, onda ne možemo osporiti identičnu životnu vijednost jednoga i drugog. A kada ruka Striborova iščupa korijen, počinje truljenje.

Gubitak poradi dobitka ovo drugo je!

Igor Loinjak