Neno Mikulić / Judi i zviri

Zamjetan broj suvremenih hrvatskih kipara u zadnjih se nekoliko godina sve više vraća drvu kao prirodnom materijalu u kojemu pronalaze adekvatnu mogućnost prenošenja ideje i motiva u volumen, odnosno, oblik. Neno Mikulić u tomu nije iznimka, no ono po čemu se izdvaja od ostatka recentne kiparske produkcije u drvu, jest inzistiranje na figuraciji, uz svako odsustvo apstraktnog reduciranja viđenog svijeta. Njegova je stilska ishodišta kritika prepoznavala u tzv. sirovoj umjetnosti /art brut (Darko Glavan), uz nezaobilazne paralele s poetikama Voje Radoičića, Vaska Lipovca i Zvonimira Lončarića.
Ipak, skulpture i slike (slikoreljefi) Nene Mikulića u mnogim će prostorno-motivskim rješenjima kod promatrača dozvati eho nadrealističke poetike, slobodnog interpretiranja teme zaljubljenih gdje likovi lebde, prkose sili teži, nose na glavi neobične predmete ili uvođenja groteske i ironije u oblikovanje nekih muških likova. No, Mikulić nije površno zaigran umjetnik; iza njegove tobože lake i pomalo groteskne igre sa svijetom oko sebe, skrivene su velike i ozbiljne, trajne teme umjetnosti i naših svakodnevnih života: nesretna i sretna ljubav, osamljenost, napuštenost, nedostatak prijatelja, duhovna i emotivna izolacija. Životinje često postaju partneri bolji od samih ljudi, naši intimni suputnici koji nas možda i bolje razumiju od mnogih ljudi kojima smo okruženi.
Promatrajući Mikulićeve skulpture svakako ćemo uočiti bliskost s tradicijom pučke narativnosti i jednostavnosti u skulpturi, ali i kategorije zavičajnosti, no njegovo će ga duhovno srodstvo prije mentalno povezati s opusom Matka Mijića ili Petra Dolića, nego Penavuše, jednako kao što s Vaskom Lipovcem dijeli jednaku južnjačku emotivnost, a ne probleme stila i stilizacije oblikâ.

Možemo bez mnogo natezanja reći kako je Neno Mikulić nakon Vaska Lipovca u novoj generaciji (dalmatinskih) umjetnika obnovio onu čarobnu melankoliju Juga i novu emotivnost u skulpturi koja mora malo radi podneblja i mentaliteta biti rudimentarna i greza, ali puna topline prema čovjeku i zvirima podjednako. Tu nema mjestu pretjeranoj, artificijelnoj stilizaciji skulpture, reljefa i slike ili stilističkom dizajniranju ljudsko-životinjskih odnosa. Jer, kada promatram Mikulićeve radove, često mi se dogodi da u pozadini automatski čujem dijaloge iz Malog mista, neke Arsenove morske stihove ili Runjićev Picaferaj… onaj trajni duh starog Mediterana koji nije još zaboravljen u ovoj našoj trash& high-tech generaciji.

Iva Körbler