Silva Radić / Kvadrat života ili kvadrat sjećanja

Šesta samostalna izložba Silve Radić Markotić potvrđuje nam njenu profesionalnu dosljednost. Bez naznake ikakvog umjetničkog nomadizma, bilo žanrovskog, bilo medijskog, ona ostaje vjerna slikarstvu. I danas nam, kao i u prigodi svog samostalnog predstavljanja u Salonu Galić 2006., autorica nudi prvorazredan artistički doživljaj. Ciklus kojim se predstavlja ima jasan lajtmotiv. Za razliku od prethodnog stvaralačko-izlagačkog poduhvata, ostvarenog u fascinaciji vremenom, sada se bavi prostorom. Preciznije, zanima je kvadrat, koji daje osnovni naglasak izložbi. U postavu izložbe platna površine jednog kvadrata izmjenjuju se zidnim strukturama koje aludiraju na kvadrat. Već ovakvim namjernim i sustavnim eksploatiranjem tog geometrijskog lika umjetnica možda i nenamjerno pomjera promatračevu pozornost s djela na njegov koncept.

Sama platna nas neće privući na prvi pogled. Širine i visine kvadrata polja su aktivnog slikarskog rada i reduciranog kromatskog sustava. Uočljiva praznina, podržana relativno velikim formatima platna, ponekad poprima prijeteće, neurotične razmjere, a ponekad ostaje tiha i nepokretna. Statičnost kompozicija umjetnica sustavno remeti naizgled proizvoljno potegnutim linijama po plohama slikanih površina. Nametljiva jednostavnost djela i relativno siromaštvo konačnog efekta suprotstavljenih ili ujednačenih monokromatskih ploha umjetnica razbija ostavljajući na njima vlastite tragove. Dubine svojih djela sgrafito tehnikom izvlači pred promatrača. Ugrebani znakovi zovu na dijalog izranjajući iz sveobuhvatne praznine. Istovremeno, površina slike ostaje zatečena pred prostorom koji posredstvom znakova prodire do njene srži postajući njenim dijelom.

No, tu ne prestaje intencija stalnog tretmana pomno rađene monokromatske površine slika. Umjetnica-stvarateljica intervenira u korpus svojeg produkta i dalje. Sad koristi čavle kao gradivne elemente agresivno ističući fizičku prirodu djela koje od stvorenog postaje narušeno. Poslano na put nestanka.

Hrapava površina ponegdje je postignuta bogatom uporabom pijeska koji nas asocira na prethodni ciklus čiji je lajtmotiv bio upravo pijesak. Pješčani sat je putokaz međuvremenu, umjetnosti samoj. Sada se pijesak razastire platnom, prekriven sjajnom eteričnom lazurom. Sputan njenom očekivanom kompaktnošću on ostaje zarobljen i nepomičan. Vremenska kapsula na platnu. Trenutak. Proživljen, žuđen, sanjan, neplaniran – svaki postaje vrijedan njene stvaralačke energije. Zarobljen na platnu postaje njeno djelo. Njen otisak za vječnost. Trajanje, neprekinuto, istovremeno ranjivo, postaje izvjesno kada se susretnemo s čavlima. Raspravili smo već njihovu ulogu u stvaranju slike, a sada ćemo ih pokušati kontekstualizirati. Hladan metal zarinut u sjećanje imanentno Silvinim radovima postaje sidro u prolaznosti. Svojevrstan duhovni fiksativ slike. Stožeri kompozicije koji se aktivno probijaju u treću dimenziju. Možda nešto uhvate. Zapnu za nešto. U kontri s hladnim i tvrdim metalom su lazure, što prozračno zahvaćaju cijelu površnu.

Silva svoje slike prima kao dnevnike. Ostavlja nam sjećanja u kvadratu. Progovara o proživljenom. Pamti. Jezik ovog slikarstva mnogima ostaje nerazumljiv. Osoban je i gotovo intiman. Zatvoreni sustav koji će nas zaintrigirati, ali nam se neće otvoriti.

Josip Karamatić