Marijan Crtalić / ''Radikalna prisutnost''

AUDIO VIDEO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

____________________________________________

Marijan Crtalić nam je prije godinu dana predložio da napravimo njegovu novu izložbu u Salonu Galić, u vremenu pandemije virusa COVID-19 zbog koje je bio vrlo zabrinut, kad su susreti s dragim ljudima bili ograničeni na nužne, a otvorenja izložbi virtualna. Naglo i neočekivano, i svakako prerano, tijekom putovanja vlakom od Siska do Zagreba, Crtalić nas je napustio. Zato je ova mala retrospektivna izložba prilika za prisjećanje na njega; to je zapravo pregled nekoliko njegovih ključnih videoradova: u spoznaji da je njegov opus u ovom trenutku ograničeno dostupan, a autorska prava privremeno zadržana.

Crtalića pamtimo po performerskim i autoreferencijalnim videoradovima. „Vražje sjeme (Jebanje i kajanje)“, dvokanalna videoinstalacija iz 2001. godine, primjer je istodobne radnje na dva sučeljena monitora u razini posjetiteljeva lica, psovanja na osobu pred ekranom (samoga sebe na ekranu nasuprot) i potom kajanje (ispričavanje). Disciplinirana akcija srdžbe proizvodi dodatni bol sebi, to je proizvodnja boli povrede.

Naglašena tekstualnost rada i gradnja dramaturškog naboja između dviju videosnimki u rekreaciji estetskih i filozofskih pristupa akcije i kontemplacije koji se u tradicionalnim umjetnostima ne spajaju, povezani su s rodnim identitetom autora i identitetskom tradicijom – ako postoji „tijelo“ balkanskog identiteta, onda je to sočna psovka, simbolička apstrakcija. Ako su laž, propaganda i bullshit oduvijek bili dio politike, danas, u doba postistine promijenio se način na koji javnost na njih reagira: objektivne činjenice manje utječu na oblikovanje javnog mnijenja negoli apeli na emocije i osobna uvjerenja. Činjenice su, zapravo, posebna vrsta društveno izgrađenog entiteta i uvijek su osporive, što utjelovljuje razgovor Roberta De Nira s vlastitim odrazom u zrcalu – kojega pita, a odraz mu uzvraća pitanje „Meni govoriš?“ (engl. Are you talking to me?, u filmu Taksist iz 1976.). Ako stvorimo imaginarni lik i počnemo razgovarati s njim, pitanje je – razgovaramo li sami sa sobom ili s imaginarnim likom u koji gledamo, u radikalnoj destabilizaciji percepcije.

U videoradovima kao što je „Mantra“ (na VHS vrpci) i „Sisak 2000“ kao digitalni video objavljen na YouTubeu, Crtalić nam, sad bez ljutnje, iznosi činjenice iz vlastitoga života.

U „Mantri“ snimljenoj “kućnom kamerom” bez postprocesinga, egzistencijalni perfomans je vrsta autoportreta, dnevnika u kojemu umjetnik “vodi” svoj život odjeven u prugastu, modno anakronu, mušku pidžamu – s asocijacijom na zatvoreničku uniformu u situaciji vlastite neslobode izbora; dok „ Sisak…“ počinje na način forenzičnih serija – pronalaženjem mrtvih tijela: Crtalićevi roditelji, umirovljenici (majka okreće lice od kamere i traži od sina da prestane s kontinuiranim snimanjem), u zoru broje perad koju su poklali susjedovi psi na zemljanom dvorištu njihove skromne kuće na periferiji toga deindustrijaliziranog grada. Prijelaz tisućljeća vrijeme je odumiranja socijalne države i njezinih servisa i osobnog propadanja građana koji se nisu okoristili pretvorbom, istodobno s propadanjem provincijskih sredina nedirnutih turistifikacijom. U kasnijim radovima, kao što je „Željezara Sisak“, Crtalić se bavi društvenim kontekstom. Kao što nekoć opsesivno snima vlastitu stvarnost, sada istražuje grad u kojem je rođen, prilično sustavno i u svim slojevima – od arheoloških ostataka do parka skulptura sisačke Željezare, projekta socijalističke umjetnosti čiji cilj nije bila slobodna ekspresija umjetničkog subjekta, nego estetski užitak besklasnog kolektiva, prema Ivani Mance. Takva pozicija određena je prefiksima prijeloma post, odnosno trans, odgađanjem za budućnost, čekanjem da prođe rat i tranzicija, u osobnoj tranziciji od mladoga, nadolazećeg umjetnika do umjetnika srednje generacije koji i dalje čeka svoju priliku.

Prema Habermasu, istina i postistina su u odnosu binarne dihotomije, popularne u suvremenom političkom diskursu. Pritom je istina postala nebitna ili nevažna, u vrijeme „hermeneutičke nepravde“ postistine – u konceptualnoj distinkciji postistine kao subvertiranja/subverzije istine, laži kao ravnodušnosti prema istini i bullshita, kao ignoriranja istine. Marijan Crtalić se u svojem umjetničkom radu naglašene diskurzivne dimenzije iznimno fokusirao na istinu, ispravnost i iskrenost, dokumentirajući utjecaj društvenih procesa na ljudske živote, pa i na njegovu osobnu biografiju. Hannah Arendt je uspostavila razlučnu liniju između istine i smisla, kao i između znanja i mišljenja; postavljajući pitanja smisla na koja se ne može odgovoriti, ljudi se afirmiraju kao bića koja postavljaju pitanja. Fenomenologija gledanja videorada bez sumnje se uobličava promatračevim očekivanjima pronalaženja „smisla“; Crtalić nam nudi „samoprisutnost“ i introverziju.

Silva Kalčić