Mitar Matić / Portreti

Jedna od stvari koja najviše definira čovjeka kao razumsko biće njegov je pogled, ta projekcija svijesti ili ega na okolinu. Pogled usmjeren prema nama znači da nas je osoba koja gleda svjesna i da sudjelujemo u njezinu svijetu, jednako kao i ona u našemu. A za životinje koje imaju ulogu predatora u ekosustavu, to jest one obdarene trodimenzionalnom percepcijom, cijeli svijet je plijen, rekao bi Oswald Spengler. Čovjek je najgrabežljivija od svih zvijeri i to ne samo zbog svoje mogućnosti savladavanja prirode tehnikom, nego i zbog razuma pomoću kojega sve pojave kategorizira i usustavljuje u spoznatljive obrasce.

S obzirom na sve to, Mitar Matić čini zanimljiv eksperiment. On preslikava portrete najgrabežljivijih među ljudskim grabežljivcima: portrete vođa naroda, revolucionara i filozofa, te im uklanja pogled, odnosno sklapa očne vjeđe. Ti važni državnici i mudraci koji su mišlju i djelom krojili (i još kroje) svijet, sada djeluju kao da spavaju, ili kao da su ovi portreti tu da posvjedoče o njihovoj smrti. U gustim nanosima boje Matić naglašava karakter svoga ostvarenja: ove diktatore on je upokojio na slici, to jest slikarstvom, umjetnošću koja dozvoljava da se pogledu pruži ono zamislivo, dakle ne nužno ono stvarno. Svijet je tako uistinu plijen ljudske ruke, kojoj pomaže tehnologija, ali i ljudskog duha, a umjetnici često taj plijen dijele sa svojom publikom, kako bi je potaknuli na shvaćanje nekih istina o čovjeku.

Lica koja gledamo na Matićevim slikama od nas su iznimno udaljena. Mi smo se naučili prepoznavati ih, obožavati ih ili mrziti, osjećati prema njima simpatiju ili odbojnost, ali ona su na koncu samo simboli nekih (trenutno neaktualnih ili još vitalnih) ideja. Zatvarajući im oči na ovim portretima, umjetnik nas podsjeća kako su svi oni samo slike. To zapravo nisu ličnosti, nego naše mentalne predodžbe tih ličnosti – njihove slike posredovane medijima ili različitim stručnim i umjetničkim djelima. Svim je tim slikama zajedničko to što su bezopasne. One imaju samo ono značenje koje im mi dajemo. Fiktivni pogled umnika ili silnika na nekoj fotografiji, kojim nas on očinski strogo ili blago (nad)gleda, sada je ugašen. Svijet više nije njihov plijen koji mogu oblikovati kako žele i stavljati u svoje političke i misaone sustave, u kojima smo mi onda prisiljeni sudjelovati. Ovaj nas slikar oslobađa njihova pogleda i bilo kakve odgovornosti pred njim. Stavimo im, dakle, novčiće na oči i pošaljimo ih dođavola!

Feđa Gavrilović