Leonardo Losciale / Plesni Peristil
Različitost kao napredak
Papir. Običan papir za skiciranje koji umjetnici rutinski koriste za brze crteže i skice; onakav kakav se može kupiti povoljno u velikim rolama. Gladak papir s kojeg ugljen klizi. No, u rukama Leonarda Loscialea, ovaj svakodnevni materijal doživljava dramatičnu transformaciju. Umjesto da po njemu crta, Losciale ga savija. Ali ne poput skice za koju ga nije briga – naprotiv.
U meditativnom, umjetničkom činu performansa, Losciale, klečeći, savija papir nastojeći zadržati pravilne razmake među naborima. No, sa svakim savijanjem, shvaća da papir postaje manje podatan, više nalik kartonu, i da je njegov pokušaj zadržavanja jednog te istog ritma u naborima uzaludan. Savršenstvo – savršeno, šablonizirano ponavljanje – je nemoguće. Rezultat nalikuje nepravilnoj harmonici koju umjetnik postavlja uspravno i pokreće pomoću elektromotora uz (nepravilnu) ritmičnu glazbu. Neusklađenost pokreta „harmonike“ i glazbe djeluje čak skladno na trenutke. Možda je to puka slučajnost.
U ironičnom obratu, Losciale stvara monumentalne strukture koje se uzdižu od poda do stropa izložbenog prostora. One preuzimaju formu stupa – tradicionalno kamenog, čvrstog arhitektonskog elementa – ali ovog puta utjelovljenom u najnestabilnijem mogućem materijalu, a čija privremenost dolazi još više do izražaja kad na njega počnu utjecati atmosferilije – vlaga, propuh, pa i ljudska strujanja. Ovi papirnati stupci tako postaju svojevrsna kritika monumentalnosti, pretvarajući simbol postojanosti u efemerni objekt.
Francuski filozof Gilles Deleuze u svom kapitalnom djelu Razlika i ponavljanje nudi revolucionarno viđenje razlike – ne kao odstupanje od ideala, već kao pokretačku silu napretka i stvaranja.[1] Upravo taj koncept možemo pratiti u Loscialeovom radu, gdje svaki pokušaj ponavljanja iste forme (savijanje papira) neizbježno rezultira nečim novim. Ono što bi se tradicionalno moglo smatrati neuspjehom u postizanju savršene replike, ovdje postaje sredstvo umjetničkog istraživanja i pomicanja granica. Umjetnik ne pokušava nadići ili prikriti ove razlike – on ih prihvaća kao integralni dio stvaralačkog procesa, demonstrirajući kako upravo kroz „neuspjeh“ u postizanju istovjetnosti nastaje progres u umjetnosti.
U suvremenom društvu koje filozof Guy Debord opisuje kao „društvo spektakla“,[2] gdje slika dominira nad neposrednim iskustvom, a potrošačka kultura prijeti autentičnosti postojanja, Loscialeova gesta djeluje gotovo subverzivno. To je društvo u kojem stvarnost postaje reprezentacija, a neposredno iskustvo zamjenjuju slike iskustva – fotografije hrane umjesto okusa, društvene mreže umjesto druženja, virtualni prostori umjesto fizičkih susreta. Redukcijom na osnovni materijal (papir) i proces savijanja, umjetnik stvara djela koja se opiru ovoj spektakularizaciji, pozivajući nas umjesto toga na kontemplaciju i neposredno iskustvo prostora.
Stupci istovremeno djeluju monumentalno i efemerno, čvrsto i krhko. Kroz ovu kontradikciju, instalacija otvara prostor za promišljanje o prirodi identiteta u suvremenom društvu. U doba ekstremnog individualizma i gubitka autentičnosti, kako to Debord artikulira, ova transformacija čvrstog u krhko, trajnog u prolazno, postaje metafora našeg vlastitog stanja. Baš kao što se naši digitalni identiteti čine postojanima – profili na društvenim mrežama, digitalni potpisi, virtualni avatari – a zapravo su krhki i podložni promjeni, tako i ovi papirnati stupci samo prividno emaniraju monumentalnost. Ono što dijeli naše digitalno postojanje u bespućima interneta je samo jedna linija pravilno napisanog koda koja može izbrisati ili čak preuzeti naš identitet. S druge, pak, strane, i sami sudjelujemo u naglašavanju privremenosti našeg online postojanja kroz kratke, iscjepkane razgovore u tweetovima i komentarima ili pak beskonačnim promjenama profilnih slika u potrazi za „onom pravom“.
Transformacija prostora koju umjetnik postiže nije samo fizička – ona je i konceptualna. Prostor galerije prestaje biti neutralni okvir za umjetničko djelo i postaje aktivni sudionik u stvaranju značenja. Monumentalni stupci od papira stvaraju novo iskustvo prostora, pozivajući posjetitelje da ga dožive drugačije, da se kreću oko instalacije, da promatraju kako se svjetlost mijenja na površini papira, kako se percepcija mijenja sa svakim novim kutom gledanja.
Loscialeov rad nas tako poziva da preispitamo ne samo svoje poimanje prostora, vremena i identiteta, već i vlastitu ulogu u današnjem društvu spektakla. Kroz naizgled jednostavnu gestu savijanja papira, Losciale stvara složeno prostorno iskustvo koje nadilazi svoj materijal i postaje komentar na šire društvene procese. Stvarajući monumentalne strukture od krhkog materijala, umjetnik nas podsjeća na paradoks suvremenog postojanja – težnju za trajnošću u svijetu koji je sve više privremen i nestabilan.
dr.sc. Dora Derado Giljanović
[1] Gilles Deleuze, Difference and Repetition (New York: Columbia Univ. Press, 1994).
[2] Guy Debord, Society of the Spectacle (London: Rebel Press, 1992).
Leonardo Losciale (rođen u Bisceglieu, Italija, 13. veljače 1985.) upisao je 2018. Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, smjer kiparstvo, gdje je diplomirao u rujnu 2024. Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi, uključujući Salon mladih 2022. i 14. hrvatski trijenale kiparstva, obje u Meštrovićev paviljon, Zagreb. U 2024. godini imao je tri samostalne izložbe i to u Galeriji Šira (Zagreb), Galeriji Augustinčić (Klanjec) i Garaži Kamba (Zagreb).
Sudjelovao je na međunarodnoj kiparskoj radionici u Brtonigli i Vrsaru (Hrvatska) specijalizirajući se za izradu kamenih skulptura (dvije kamene skulpture pod nazivom “Kaline” i “U tranziciji” trajno postavljene u javnom prostoru, Istra – Hrvatska). Sudjelovao je i na simpoziju “Svijetle pruge” (galerija drvenih skulptura na otvorenom u Hrvatskim šumama, Bjelovarsko-bilogorska županija), za izradu drvenih skulptura velikog formata. Zajedno s Marinom Brkić izradio je skulpturu “Kukuružnjak”, trajno postavljenu u javnom prostoru. Sudjelovao je na raznim radionicama participativnih/kolektivnih umjetničkih djela, likovne kritike i prostornih intervencija (Grožnjan, Graz, Ljubljana, Trst, Gorizia, Zagreb, itd.).
Zajedno s Marinom Brkić i Mateom Despot jedan je od osnivača neformalne galerije “Rupa”. U svom radu uglavnom se bavi novim materijalima, ambijentalnim instalacijama, procesualnošću i interakcijom. Također se bavi eksperimentalnom glazbom i istraživanjem novih zvučnih diskursa. Magistar je klasične glazbe i radi kao timpanist u Zagrebačkoj filharmoniji.
Kao glazbeni solist nastupao je u Parizu, Strasbourgu, Milanu, Rimu, Dresdenu, Zagrebu, itd., a surađuje s raznim orkestrima u Europi.
Živi i radi u Zagrebu.