Anamarija Obradović / Problem kao razlog

Mlada dubrovačka akademska slikarica ANAMARIJA OBRADOVIĆ uvijek i ponovno želi isprovocirati svojim pristupom i tematikom slike koja ovaj put zadire duboko u svakodnevicu života mladih ljudi, njezinih vršnjakinja i vršnjaka.

Umjetnica to radi na sebi svojstven i impresivan način slijedeći slikarske trendove općeprisutne u slikarstvu kako u domovini, tako i šire, koje zacijelo pomno prati i osluškuje.

Slikarica se u ovom ciklusu “pozabavila” aktualnošću, koja “sveprisutno” zahvaća mlade ljude (ali ne samo njih) – nezaposlenost.
Ona ne koketira, ona provocira, a njezina likovna provokacija je do te mjere “slučaj” koliko ga sama sagledava i propituje svojim likovnim jezikom.
Boja kod portretiranja likova je bitna, kao i znakovlje koje prati slikaričinu ispovijed kada progovara kritičnim likovnim propitivanjem nezaposlenosti na jedan drugačiji – likovni način.

Ona ne “koketira”, ona se istinski pozabavila dijelom svoje osobne ispovijedi u kojoj je izuzetno prisutan raznoliki kolorit i simbolika koji naglašavaju tu “dvojnost”, moglo bi se slobodno reći tvrdnju (čitaj: obračun) ili još više (“biti ili ne biti”?) uzbuđujućeg, otklona od konačnog, opasnog, rušilačkog suda ili čak osude stanja bezizlaznosti mladog čovjeka.

Ona svoje portrete uvodi u korelacije dramatične kolorističke impresivnosti i mogao bih reći “monumentalnosti”, odnosno sklopove međurealnosti lika i profesije…
Ove slike mlade “buntovne” umjetnice su slike “dvojnosti”, podvojenosti ličnosti identificirane s onim što oni u biti jesu, što bi po svojoj profesiji trebali biti…
Slike Anamarije Obradović su stanje, punoća nemira (naboja) koji određuje njezino kauzalno postojanje.

U dramatičnom kolorističkom srazu ideje i stvarnosti situacije mlada slikarica postiže izuzetan naboj, iskreni prikaz i stanje kroz tu punoću nemirnog poteza kistom kod čega niti nazivi ili, bolje da se izrazim, portreti mladića i djevojaka različitih profesija; Modni Dizajner, Arhitekt, Pomorac, Manager u turizmu, i ostali…nisu samo puka slučajnost već portretiranje socijalnog trenutka nezaposlenog i besperspektivnog mladog čovjeka.
Svi ti “portreti” slikani su istančanim, visoko talentiranim osjećajem za slikarsko sredstvo i njegovu mnogoznačeću de-materijalizaciju.

Slikani virtuoznom gestom – akcijom, gradnjom slike ove već sada (bar prema meni) samosvojne “pojave” među mladim umjetnicima, ovi portreti pršte iskazom vizionarke, sanjarke, ali istovremeno slikarskom energijom i odvažnošću “mladog ljetopisca” svog vremena, društva i njezine (ne)sreće u njemu, slikarskim domišljanjem, promišljanjem i krajnjom osmišljenošću – bez granica.

Dubrovnik, 5. kolovoza 2010.
ANDRIJA SEIFRIED