skupna izložba / ZAČEPI, MOLIM TE!

Oksfordski rječnik kao Međunarodnu riječ godine za 2016. proglasio je složenicu “post-truth”. Riječ bi se mogla prevesti kao “nakon-istine”, a ono “post”, ili “nakon”, ne označava vrijeme koje dolazi nakon nečega, nego prestanak važenja nekog koncepta, u ovom slučaju “istine”. Australski Macquarie rječnik kao riječ godine proglasio je “fake news” – “lažna vijest”, najviše zahvaljujući poplavi lažnih vijesti u Americi tijekom predsjed- ničkih izbora. U isto vrijeme u optjecaj je ušla i fraza “alternative truth” – “zamjen- ska istina”, najviše korištena od Donalda Trumpa i njegovih suradnika. Svi ti izrazi sugeriraju dolazak “post-činjeničnog” vremena u kojemu istina i fakti uzmiču pred emocijama, uvjerenjima i retoričkim kreacijama u svrhu ostvarenja raznih pro- bitaka. Kao da se označitelj i označeno rastaju, a da li jednom zauvijek, to ćemo vidjeti. I kao da retorika ne treba više stvarnost kao svoju potvrdu, čak ne niti kao svoje ispunjenje, nego kao odraz koji samo podsjeća da je nekad davno posto- jala istina i realnost koje su bile nezavisne, utemeljujuće i provjerljive referentne točke. Jer vrijeme “alternativne istine” nije više vrijeme u kojima se možemo osloniti na razliku između istine i laži. Filo- zofsku najavu onoga što je sada grunulo imamo u radu francuskog filozofa Jeana Baudrillarda s njegovim tezama o hiper- stvarnosti, simulakrumu i simulaciji, a simplificirano se radi o tezi da je medijska stvarnost zamijenila onu “pravu”. Također, novi mediji i tehnologije omogućili su gotovo svakome na zemlji da može iskazati svoju istinu, a što je možda rezultiralo time da se više nikoga, pa ni sebe, ne može čuti uslijed nastale buke. Na istu činjenicu nadovezuju se i podaci o sve većoj kontroli i manipulaciji kojoj smo podvrgnuti jer vladari i moćnici nikada nisu bili zainteresirani da se ona istinska alternativa čuje i zaživi u javnom prostoru. Pa se može reći da se danas krećemo između dva pola: zaglušujuće galame koju proizvodimo svi izvikujući svoju istinu i tišine cenzure koju proizvode moćni u brizi da se dobar glas ne čuje. Retorika i stvarnost, brbljanje i cenzura, istina i laž – i jezik kao mjesto u kojemu se i kojim se rečene razlike i is- tosti ostvaruju. Jezik kao mjesto susreta čovjeka i čovjeka, čovjeka i društva, čov- jeka i prirode… Zato je možda dobro vri- jeme da se sljedeća Almissa u Omišu dogodi pod naslovom “Začepi, molim te!”.