& Zoran Alajbeg / Sjever grada

Fotografija fantazmagorično dokumentira suvremenu pozornicu političkih, ekonomskih i ideoloških sukoba spuštenu na razinu čelika, soli i cementne prašine. Ovaj, još uvijek pitoreskni krajobraz, javno je intrigantan tek mutnoj memoriji u pokušaju evokacije djetinstva, a tajno podastrt trapavoj
moći preoblikovanja. Prostor zbog svoje trajno očekivane prenamjene i neučinkovitih dogovora za sada ostaje nadrealni predio po kojemu se lijeno rasprostiru gradska i županijska umrtvljena infrastruktura, zastarjela industrija i neuhvatljiva poduzetnička djelatnost.

To nije rubno područje u koji se logički širi grad, niti je profitabilna radna zona, nego zapostavljeni dio okoliša koji za svoju
neumitnu sudbinu budućih izmjena zaslužuje punu pažnju, koncentraciju na ukupnost. U trenutku, vertikalna protočnost pamćenja i uzbudljiva horizontalnost tla padaju ničice pred neodmjerenim namjerama, partikularnim rješenjima i osobnim interesima neodgovornih pojedinaca. To nam kazuje iskustvo. Ono što u ovom trenutku ne funkcionira, ne donosi prihod društvu, a zahtijeva
energiju teško će se sutra prometnuti u opće dobro. Upozoriti na vrijeme, znači osloboditi neku buduću nomenklaturu dodatne odgovornosti, osloboditi je dvojbe izbora između lošeg i lošijeg.

Prostor je još uvijek metafizički spomenik prošlosti, trošnim sadržajem prekriven do ruba trpljivosti i kao takav zreo za neko novo razmišljanje, za neke nove potrebe zajednice. Zbog čega ne bi bio
samo miran prijelaz kopna u more, ravnoteža devastiranim padinama Kozjaka i Mosora? Zbog čega pošto-poto namjena, a ne tek suzdržani krajolik?