Sonja Gašperov / ''Vučine - Vučji Sat ''

VIDEO INTERVJU O IZLOŽBI ovdje

AUDIO VODSTVO IZLOŽBE ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA POSTAVOM IZLOŽBE ovdje

_________________________________________________

Izreku homo homini lupus, ili čovjek je čovjeku vuk, navodno je prvi izrekao Plaut, izdanak one iste civilizacije koja svoj postanak duguje jednoj vučici koja je navodno othranila i podigla tobožnje njene tvorce. Vrlo nesvakidašnje ponašanje za vučicu, unutar okvira te iste izreke. No naravno, cijela drama ljudskog postojanja zasniva se i većim idiosinkrazijama od takve, zapravo gotovo neprimjetne u cijelom gordijskom čvoru ljudskih kontradiktornosti.  Kompleksniji sustavi rađaju kompleksnije strahote, tako također ljudski um sadrži mnogo kompleksniji potencijal za rađanje raznovrsnih razloga da naudi drugom ljudskom biću. Upravo ranije navedena civilizacija je od svojih početaka praktički pokazala dosege tog ljudskog potencijala. Vukovi ne ubijaju svoju braću iz razloga zbog kojih je Romul ubio Rema, uglavnom nemaju potrebu za ekspanzijom van svojih lovnih područja, jednom čoporu svakako nije potreban cijeli Mediteran, i više. Nemaju potrebu za ubijanjem iz užitka kao ni zbog apstraktnih ili fiktivnih vrijednosti i poriva van osnovnih potreba za hranom. Mnogi koji su sijali smrt bili su također prve modne ikone nečega što će  postati relevantno kasnije u tekstu, preodijevanja u vučju kožu, koje korišteno od samih legionara do skandinavskih berserkera, vjerojatno kao metoda zastrašivanja, trofej te možda najvažnije, poprimanje tzv. vučjih osobina kroz nošenje kože vuka.

Vukove su tako žitelji srednjovjekovne Europe svrstali u sam vrh životinja koje su sluge Lucifera, vjerojatno jedina životinja koja se uz vrane, gavrane i crne mačke približila međunarodno negativnoj reputaciji zmije. U folkloru ostali su uvijek zapamćeni uglavnom u ulozi negativca ili pak prepreke, prijetnje koju treba preživjeti ili pak poraziti, ukrotiti, poput vuka iz Gubbija kojeg je Sveti Franjo Asiški uspio pripitomiti.

Paradigma usvajanja i uspoređivanja ljudskih karakteristika, intencija i interakcija s onim životinja, poput vučjih, kojima se pridodaju društveni konstrukti dobra i zla te svojevrsno ispravljanje teze da je čovjek čovjeku vuk u ono da je zapravo vuk vuku čovjek, jest nešto što je zaokupiralo autoricu Sonju Gašperov da se već jedno desetljeće crta, piše i slika serijal Vučine.

Izložba Vučji sat presjek je desetogodišnjeg rada autorice na serijalu, koji se realizirao objavljivanjem pet strip albuma te nebrojenim tablama objavljenim na internetu, kao i kroz medij slikarstva.

Motiv antropomorfnih životinja prisutan je u mediju stripa od njegovih početaka i danas je često zastupljen u europskom, američkom i japanskom stvaralaštvu unutar navedenog medija. Crtanje stiliziranih životinja svakako doprinosi međusobnom razlikovanju likova te su takvi stripovi bili uglavnom klasificirani kao bezbrižnije štivo, no svakako danas postoje mnoge popularne iznimke. Samo brzim prelistavanjem Sonjinih stripova ili pak letimičnim pogledom na njene crteže i slike,  jasno je vrlo brzo da je ovdje riječ o nečem drugom.

Žanrovi u stripovima su mijenjani, kao i mediji te tehnike, no ono što je uvijek bila konstanta od početka – stilizirani likovi antropomorfnih (naizgled) vukova koji se suočavaju s različitim situacijama tako tipičnima za ljude. Njihova vanjština je jedina koja je jednostavna, tako stilizirana po crtežu, iznutra, prozno, oni su kompleksni, nekad su okrutni, pohlepni, pohotni, zlovoljni, nekad jako brižni, suosjećajni, misaoni i duboki. Baš kao ljudi.

U toj alternativnoj stvarnosti, svijet je zapravo napučen ljudskim žiteljima koji su obukli odijelo vuka koje su zatvorili nekad vidljivim patentnim zatvaračem, izgleda nakon nekog kolektivnog poremećaja ličnosti ili je pak u neko neodređeno vrijeme u prošlosti furry fandom supkultura zavladala svijetom u toj mjeri da je nošenje vučjih odjela postalo imperativ.

Vučine su svoj konceptualni početak imale u stripu Vuk je vuku čovjek, 24 table koje su bile dio istoimene izložbe, a dio najznačajnijih scena su kasnije reinterpretirane na platna. No službeno, prava godina definiranja Vučina jest 2011., kada je objavljen prvi strip album Od kolijevke pa do groba, eksperimentalni strip bez scenarija i oblačića teksta koji je bio test za autoricu hoće li moći zaokružiti priču uvodom, zapletom i raspletom unutar točno sto stranica. Sljedeće, 2012. godine objavljen je strip Nasljednik, djelo prožeto tjeskobom, uzaludnosti borbe protiv vlastite prirode, s namjernim manjkom čvrste strukture, kao da je dio nečijeg sna, ili točnije noćne more.

Treći album, Urlak 2013., je također pratio jednogodišnji ritam izdavanja, nas suočava, umjesto sa suvremenim izazovima postojanja,  sa surovim uvjetima života ruralnog podbiokovskog kraja s početka XX. stoljeća, s folklorom, i praznovjernim vjerovanjima, možda i relativizirajući odnosom tzv. primitivnog s tobože neprimitivnim u prirodi i odgoju svakog pojedinca.

Album Dnevnik iz 2014. je zbirka kratkih dnevničkih stripova koji su ranije objavljivani u online izdanju, a taj se ritam zapravo nastavio i do danas. U njima autorica autobiografski otkriva publici različite anegdotalne i često humoristične situacije iz svoje svakodnevice.

Posljednji album Površina je možda i najzrelije njeno ostvarenje, nastajao je u razdoblju od dvije godine kroz sitne noćne sate, tzv. vučje sate, po kojoj je sama izložba dobila svoje ime. Strip je svojom radnjom i crtežom prožet svojevrsnim noir motivima, a autorica je pristupila nastanku stripa kao da je metodni glumac, stvarajući vanjsku atmosferu koja doprinosi promjeni psihološkog stanja. Ono je doprinijelo nastanku djela koje ostavlja dojam turobnosti i uzaludnosti borbe protiv vlastite prirode i mukotrpnosti bijega iz ranije sredine u neku koja je u našim nadanjima bolja i sretnija.

Sveukupni dojam transformacije asocirao me je na svojevrsno poigravanje s preobražajima viđenim u stripu Oda Kirihitu, kojeg je napisao sada legendarni mangaka Osamu Tezuka, u istom određeni ljudi prolaze kroz nagle transformacije u psoliko obličje te bivaju stigmatizirani od ostatka zajednice kao zvijeri, kao bića odbojnog izgleda i lišena čovječnosti te koju oni nastoje pošto poto povratiti. Ovdje se ljudi skrivaju u kožu zvijeri, možda od stida jer su pojmili što sve znači biti čovjek, što im je zauvijek narušilo značenje pojmova poput humanosti, čovječnosti te sada vode ostatak života uzaludno pokušavajući bar estetikom emulirati neka druga, jednostavnija postojanja od onog ljudskog.

Uz vučja odjela, radnja je satkana borbom. Borba za preživljavanje, održavanje na životu ili čisti egzistencijalizam su glavna dodirna točka svim stripovima. Protagonisti su u konstantnom suočavanju sa svojom okolinom, u blažim slučajevima kroz izazove ili kroz sivilo svakodnevice, (često s komičnim ishodima i situacijama) kao u Dnevnicima. Glavni akteri su zaokupirani mukotrpnom i konačno često uzaludnoj borbi protiv sredine, protiv samih sebe, koja često vodi u kapitulaciju ili poraz, u krajnjim oblicima vodi u suicid ili nečije ubojstvo, kao zapravo u svim ostalim albumima. Jer postojanje jest entropija i svaka sitna pobjeda ega i plitki užici završe kao sizifovsko kotrljanje kamena, jer naposljetku sve priče na kraju i tako isto završavaju.

Ivor Igrec