Stela Mikulin / Arhiv odsutnog

POVEZNICE NA DOKUMENTACIJU IZLOŽBE:

KATALOG ovdje

FOTOGRAFIJE ovdje

VIDEO  PREDGOVOR ovdje

VIDEO INTERVJU ovdje

VIRTUALNA    360°  TURA ovdje

_______________________

Ladice arhiva naše memorije neprestano se pretresaju, preslaguju, ispražnjavaju i ponovno popunjavaju. Naše prve memorije vezane su uz obiteljski dom, iskustva i osobe koji su ga ispunjavali. Prema riječima Gastona Bachelarda, dom je prvi mikrokozmos kojeg obitavamo i koji je duboko urezan u fizičku memoriju našeg tijela – tako ćemo, na primjer, instinktivno pripaziti s vratima koja škripe ili pak bez problema pronaći utičnicu za svjetlo u zamračenoj sobi. No, što se događa sa sjećanjem prostora obiteljskog doma u odsustvu njegove neposredne materijalnosti? Blijedi li zajedno s memorijom prostora doma njegova vjerodostojnost? I što sve čini dom?

Ova pitanja u svom radu problematizira umjetnica Stela Mikulin, koja kroz prostore obiteljske kuće, dvorišta i vrta propituje odnos prisutnog i odsutnog, kao i konstrukcije vlastitih misaonih koncepata koji nostalgično nadomještaju izgubljena sjećanja. Fotokolaži koji tvore objekt-knjigu sastavljeni su od fotografija njenog obiteljskog doma i trenutaka iz djetinjstva koje umjetnica želi zaštiti od zaborava. Fragmenti ambijenta zamrznuti su u vremenu, u crno-bijelim fotografijama koje pobuđuju nostalgiju za nekim jednostavnijim i sretnijim vremenima. Prikazi prostora, pak, razlomljeni su prazninama, baš kao i memorija, a imaginarne konstrukcije od papira koje prekrivaju dijelove prostora iskaz su odsutnog i nepovratnog – trenutaka koji su bili i koji nikada više neće biti. Izrada opipljivog arhiva fotokolaža stoga djeluje kao mnemotehnika koja inače fragilne, prolazne impresije održava na životu pretvarajući ih u fizički prisutne, taktilne dokumente.

Detaljnu rekonstrukciju blagovaonice svoje obiteljske kuće umjetnica donosi u videu podijeljenom u nekoliko poglavlja. Analiza te prostorije vođena je uputama Georgesa Pereca namijenjenim potankom proučavanju i ponovnom upoznavanju svakodnevnog prostora. Prostornim intervencijama umjetnica simbolički raščlanjuje prostor na prisutno i odsutno, ukazuje na njihovo ispreplitanje i neprestane mijene. Pobližim proučavanjem fotografija želi se ponovno prisjetiti kutaka obiteljskog doma, čija memorija na trenutke biva potpuno izoštrena, a na trenutke nejasna. Bjelina i čin brisanja tinte simboliziraju zaborav, ono skriveno ili zagubljeno u arhivi sjećanja. Praznine u memoriji umjetnica popunjava predmetima koje aranžira i situira u prostor, stvarajući nove ambijentalne realnosti koje nadomještaju izgubljeno. Šumom papira koji prekriva dijelove blagovaonice, i koji je čujan u nekoliko poglavlja videa, evocira se čin prelistavanja i preslagivanja arhivskog papira – kada bismo zatvorili oči i poslušali, imali bismo dojam kao da smo okruženi radišnim arhivistima koji pomno slažu arhivske dokumente. Kako video odmiče, boja na fotografijama blijedi, a ostaju crno-bijela sjećanja koje umjetnica slaže i pohranjuje u svoj arhiv memorija.

Treći dio rada čine zavjese koje su se nalazile u blagovaonici njene obiteljske kuće, a koje su prisutne i na fotografijama. Značenja predmetima pridajemo mi, pa tako zavjese osim svoje primarne, funkcionalne svrhe filtriranja svjetla i znatiželjnih pogleda s ulice imaju i simboličku – one tvore granicu između javnog i privatnog, vanjskog i unutrašnjeg svijeta. Njihovim izmještanjem iz prostora doma u kontekst galerije potpuno se gubi njihova funkcionalna uloga i nadomješta sentimentalnom.

Dok vrijeme polagano nagriza materiju prostora i briše fragmente sjećanja, naizgled trivijalni elementi poput zavjesa ostaju čeznutljivi svjedoci prošlosti i djeluju kao opipljivi artefakti odsutnog. Izgleda da je fizička prisutnost predmeta ipak potrebna kao sidro memorijama koje bi se inače lako zagubile u brzacu života.

Lucija Ečim