Jagoda Kaloper / Što se dogodilo Wilhelmu Reichu?

U kaotičnom kreativnom univerzumu Jagode Kaloper, ogledalo ma kako stakleno bilo, i ma kako mimetično bilo, ima onaj poetski smisao koji jednostavno briše i staklo i mimesis i prebacuje sve oku dostupno,tj.vidljivo u duhovni prostor lelujavih metafora i začudnih zgoda. Života, ukratko. Nema nikakve sumnje da je riječ o zagonetnom svijetu što ga ta žena podastire kako sebi samoj, tako i ostalima, ne bi li bez mnogo suvišnih riječi pokušala razriješiti tu enigmnu u kojoj se i sama našla, zajedno sa svima nama od prije, od sada i u buduće. I s pravom joj je ženski glas u toj jedinstvenoj auto — retrospekciji dao do znanja da to što radi,to jest, da video kamerom snima sebe samu, nije baš točno jer, kaže joj glas vrlo određeno ‘ne bi baš rekla da sebe snimate’.lako život i umjetnost baš i nemaju podudarnosti, pokušaj sinteze vrijedan je pažnje, to tim više što prošireni mediji, ili onaj međuprostor kreativnih intervencija, u pravilu zadire tamo gdje mu načelno nije mjesto. Iz života u umjetnost i obratno. To su izazovi s kojim se najčešće umjetnost susreće, jer život sam po sebi ima svojih problema.

Ali kažu, ne može se vidjeti jedno a da se ne poništi drugo, pa tako u slučaju žene koja se ogleda na reflektirajućim površinama jer nije samo ogledalo koje nam uzvraća ‘istom’ slikom), treba razlučiti što se zapravo gleda i vidi. Umjetnost od kada postoji, a postoji otkad je života, odijelila se od života, i samo još neuki i naivni misle da je to jedno. U životu je mit o Babilonskoj kuli jasno pokazao kako jezičkog koncenzusa nema; umjetnost je tu zbrku nadišla, i jedino jezik kojim govori umjetnost ostaje univerzalna poveznica svih humanoida. Umjetnost, pa tako i ta žena što se ogleda u zrcalnim površinama, govori meta — jezikom, dakle jezikom koji prenosi značenja iz jednog konteksta u drugi. To što je taj jezik ustvari ‘logičko — semantička anomalija’, tom jeziku to uopće ne šteti.

Naprotiv, omogućuje i izaziva pravu eksploziju ‘anomaličnih’ veza, a u zrcalu mogu se nazrijeti sjene likova poput w. r — a, Makavejeva, Papića, Marxa, Bulta Okuđave, Freuda, Lacana, Grlića i tako dalje, a sve na turbulentnoj pozadini socijalističke Jugoslavije i njena raspada, srednjo — europskog raslojavanja, ali i velikih sila koje pokušavaju nešto od svega toga razumijeti. U čitavom tom kaosu, ta je žena, Jagoda, povjerila svoju ispovijest ogledalu, a ono je uzvratilo onako kako je jedino i moglo: protezom, zamjenom stvarnosti virtualitetom. Tehnologija dakako nosi svoje opasnosti, ali ogledalo ovdje služi kao amortizer osobnog i općeg kaosa. Dakle, jest da je na slici jedno, točno određena osoba, ali svoje jedno ta osoba povjerava slici koja to definitivno nije. Odgovor dakako nije jednostavan, jer ogledalo i svaka površina sa svojstvom zrcaljenja u svojoj etimološkoj izvornosti sadrži pojam čudesnog. Toj je slici ta žena povjerila život i osobne mijene. Ostavila je poput Alise život s one strane, kako bi s druge strane ogledala sve nekako izgledalo drugačije. Tamo više ne postoje stvari, nema glasova, a i prostor je pomalo zakrivljen.

Postoje samo energetske silnice, pa i elektronske ako se želi, valovi i sile u potrazi za ravnotežom, i tamo, gdje više ne postoji stvarni svijet dešavaju se preobražaji u lomljive sklopove, gdje žena nije više žena već muško, gdje bore na licu nisu više bore, već treptaj života, gdje stvarno nije stvarnost a začudna je iluzija dovodi u pitanje.l ovdje se odjednom ogledalo pretvara u prozor kroz kojeg je moguće zaviriti tamo gdje nas realno nema. Koliko god slika bila nejasna, razabire se dvojnik te žene čija se duhovnost virtuoznom montažom na čas uviđa tjelesno a na trenutak eterično, tako da je u toj ispovijedi što ga je Jagoda Kaloper povjerila ogledalu a ne ispovijedniku, teško raz-lučiti je li ona stvarno tamo ili ovdje. Uostalom, u to i ona sama nije posve sigurna.

Želimir Koščević